Narodna nošnja, blago Vodnjana, Galižane i Peroja

Brojni su razlozi za posjet Vodnjanštini: ovdje se nalaze povijesna mjesta s lijepim plažama, najneobičniji kažuni u Istri, crkve koje čuvaju sakralno blago, a jedna i mumije, ovdje se radi vrhunsko maslinovo ulje… No Vodnjanština će vas oduševiti još nečim, a to su pomno sačuvani folklorni običaji, divan način da upoznate dio identiteta njenih stanovnika. Vodimo vas u Vodnjan, Galižanu i Peroj, mjesta koja su jako blizu jedno drugome, a čije su narodne nošnje iznenađujuće različite.

Izuzetna prilika da folklor Vodnjanštine upoznate u najsvečanijem izdanju je “Leron“, međunarodni festival folklora. Na ulice Vodnjana svakog ljeta dovodi domaće i strane folklorne grupe. Festival promovira multikulturalnost, upoznavanje i uvažavanje folklornih običaja raznih naroda te potiče čuvanje folklornih običaja kao važnog dijela identiteta.

Istražite šarmantni Vodnjan

Čak 4000 godina je prošlo od nastanka Vodnjana! Autohtone Vodnjance, koji se nazivaju Bumbari, krasio je samostalan i originalan duh. Bili su marljivi i religiozni, duboko su poštovali prirodu i njezine mijene. Vodnjan je stoljećima živio kao homogeno, bogato ruralno mjesto s brojnim obrtničkim radionicama. Zbog mogućnosti razmjene dobara, bio je samodostatan i neovisan.

U Vodnjanu se nalazi najviši crkveni toranj u Istri.

Svi su se Vodnjanci međusobno poznavali, a obiteljski su temelji bili čvrsti. Sporazumijevali su se na specifičnom vodnjanskom dijalektu (favelà), koji je kasnije zamijenjen istrovenetskim. Plesali su karakteristične plesove zvane vilotta i furlana, a vodnjanski se folklor temeljio na izvornim pjesmama, kao što su i bassi, koje je UNESCO proglasio nematerijalnom baštinom. Glavni instrumenti bili su violina i leron, autohtoni instrument sličan violini po kojem je spomenuti međunarodni folklorni festival dobio ime. Svirači lerona su bili prvenstveno samouki.

Više o nastanku Vodnjana i o njegovim stanovnicima, Bumbarima, saznajte ovdje.

Bogato nasljeđe i običaje Vodnjana, kroz niz aktivnosti pomno čuva Zajednica Talijana Vodnjan. Fotografija: Danilo Dragosavac

Vodnjanska ženska narodna nošnja

Vodnjanska nošnja predstavlja jednu od varijanti širokog mletačkog područja, s najbližim usporedbama u nedalekoj Furlaniji. Bogata i vrlo slojevita s upečatljivim šarenim rukavima, uvijek je izazivala divljenje. Prenosila se miraznim ugovorima, koje su sastavljali javni bilježnici i u kojima se govori o tkaninama i ukrasnim vrpcama iz Venecije, čipkama i skupocjenim šalovima.

Djevojke u nošnji se nazivaju marusse, po liku iz opere Antonia Smareglie Nozze Istriane, koja je bila inspirirana vodnjanskim folklorom.

Vodnjanska nošnja. Foto: Ana Lorencin

Vodnjanke su nosile i bogat nakit: duge, debele zlatne lance ili perlice (cordon venezian), zlatne naušnice s tri privjeska (piroli), prstenje i broševe obogaćene lazurnim kamenjem i koraljima. Svečana muška odjeća (crna, crvena i bijela) bila je jednostavnija, ali također vrlo upečatljiva.

Vodnjanke nose zlatne naušnice s tri privjeska. Foto: Ana Lorencin

Kako bi kćeri udavače bile što poželjnije, otac je morao osigurati što više zlatnih predmeta!

Vodnjanska nošnja. Fotografija: Danilo Dragosavac

Vodnjanke su nosile jako dojmljivu frizuru, s pletenicama, uvojcima i razdjeljcima skupljenim u punđu (cogon). Kosa se ukrašavala bogatim nakitom od brojnih igala, većim i manjim filigranski izrađenim srebrnim mačevima s cvjetnim ukrasima te iglama s plosnatim glavama. Igle su se raspoređivale zrakasto na potiljku, da podsjećaju na aureolu.

Zanimljivost: Pastiri iz okolice Vodnjana su do kraja puberteta stoku čuvali samo u košuljama, kako bi ojačali. Odrasli pastiri su stoku čuvali u hlačama, košulji, kapi, opancima i jakni.

Ovdje saznajte što sve trebate posjetiti u Vodnjanu!

Galižanska narodna nošnja: blago iz miraznih ugovora

Galižana je jedno od najstarijih mjesta na području Istre, čija naseljenost datira još iz prapovijesnog razdoblja. Krase ju brojne crkve, a za Galižance je puno značila činjenica da su nesmetano živjeli i radili kao poljoprivrednici i stočari, zahvaljujući izostanku zaraznih bolesti koje su harale tijekom 16. i 17. stoljeća. Galižana danas ima oko 1.500 stanovnika, većinom udruženih u Zajednicu Talijana, koja njeguje govor, pjesme, plesove, glazbu i posebnu nošnju, obilježja dubokih korijena.

Znate li da u Galižani trebate pogledati kamenu minijaturu tog mjesta? Više saznajte ovdje.

Galižana. Fotografija: TZ Vodnjana

Galižanci su posebno ponosni na svoju bogatu vokalno-instrumentalnu tradiciju, diskante u uskim intervalima, odnosno napjeve koji se dijele u tri grupe (a la pera, a la longa i sota le pive). Karakteristični instrumenti su pive (slično abruceškim gajdama) i el simbolo (slično udaraljkama), čija sprega na području Sjevernog Jadrana postoji samo u Galižani.

Galižanska glazbena baština. Fotografija: Valter Zanco

Galižanska svečana narodna nošnja predstavlja pravo blago, koje se prenosilo generacijama, a dokumentirano je miraznim ugovorima. Najčešće se prenosila svečana svadbena nošnja, koja je kasnije postajala blagdanska odjeća. Galižanska muška nošnja bila je bitno manje razrađena od ženske.

Galižanska nošnja. Fotografija: TZ Vodnjana

Galižanke su nosile dugačke zlatne ogrlice omotane više puta oko vrata ili jedan i više jednostavnih lančića, s kojih je visio križ, srce ili zvijezda. Na ušima su nosile velike zlatne naušnice, s tri privjeska u obliku kruške. Mnogi su mladi na desnom uhu imali malu zlatnu naušnicu u obliku alke.

Galižanka u svadbenoj nošnji. Fotografija: Danilo Dragosavac

Jeste li ih već usporedili galižanske naušnice s onima iz Vodnjana?

Par u svečanoj galižanskoj narodnoj nošnji. Fotografija: Danilo Dragosavac

Za blagdane, Galižanke sa svojim vrlo elegantnim frizurama nisu ni malo zaostajale za Vodnjankama. Pletenice su skupljale na potiljku u punđu (cogon), a pramenove na prednjoj strani češljale valovito (cape). Frizuru su učvršćivale zašećerenom vodom ili sapunom za rublje. Punđa se ukrašavala raznim iglenim, filigranski ukrašenim ukosnicama, od kojih su se neke njihale u pokretu.

Perojska nošnja: dragocjeni vez pravoslavnog nasljeđa

Peroj je prethistorijsko naselje, koje je već u doba Rimljana bilo poznato ljetovalište. Povijesni put mu je uistinu jedinstven u Istri jer je na njegovo područje u 17. stoljeću doselilo 13 obitelji grčko-pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore. Tada su bili pod zaštitom Venecije, zbog zajedničke borbe protiv Turaka. U znak zahvalnosti ustupljeno im je istarsko mjestašce smješteno samo kilometar od obale, iz kojeg se pruža pogled na Brijune. Od ovih doseljenika potječu sadašnji stanovnici Peroja. Perojci su u prvom redu bili pastiri i stočari, a kasnije su se počeli baviti uzgojem vinove loze i maslina.

Autohtoni stanovnici Peroj nazivaju Peroja. Fotografija: Loris Županc

Nakon 130 godina čekanja i obavljanja liturgije u pravoslavnoj crkvi sv. Nikole u Puli, stanovnici Peroja su 1788. godine dočekali izgradnju vlastite crkve, posvećene čudotvorcu sv. Spiridonu. Izgrađen je i zvonik s kupolom te pravoslavno groblje.

Perojci ispred crkve sv. Spiridona. Fotografija: Danilo Dragosavac

Živeći na svom malom pravoslavnom otoku u moru katoličkih sakralnih zdanja i okruženi sa svih strana istroromanskim stanovništvom, Perojci su u velikoj mjeri sačuvali jezične i ostale etničke osobine starog zavičaja. Posebno su sačuvali svoju živopisnu žensku nošnju, koja je po dr. Jelki Ribarić Radauš, autorici knjige “Ženska narodna nošnja u Istri”, svojim bogatim i skladnim raznobojnim vezom jedna od najzanimljivijih pojava naše etnografske građe. Vrijednost veza na perojskoj ženskoj nošnji, Jelka Ribarić Radauš stavlja “uz bok najplemenitijim vezovima iz Konavala i iz okolice Zadra”.

Sav vez na košulji bio je izrađen domaćom svilenom niti, jer su Perojci uzgajali i dudov svilac.

Perojci, narodna nošnja. Fotografija: Danilo Dragosavac

Kao i Vodnjanke i Galižanke, Perojke su se također voljele bogato kititi. Najvažniji dio nakita bila je mjedena ili posrebrena okrugla toka, koja se nalazila na prsima, točnije kolutić s križem ukrašen staklenim bobama. Crvenom vrpcom se vezao uz gornju odjeću. Kosu su plele u dvije pletenice, ovijale ih oko glave te se nisu vidjele ispod rupca. U svatovima je perojska nevjesta obavijala pletenice crvenom vrpcom cantalinom, kako bi kosa bila što obilatija, a rubac svečaniji.

Perojska nošnja. Fotografija: Danilo Dragosavac

Perojska muška narodna nošnja se, na žalost, nije uspjela sačuvati. Pamti se da se uz starinsko muško ruho nosio pas na struke, sastavljen od crvenih vunenih uzica i ukrašen domaćom svilom, čiji se primjerak čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Perojci su tijekom vremena potpuno prihvatili ruho značajno za ostale uskoke u Istri.

Znate li da se u Peroju nalazi super plaža za snorkeling?

Istarska nošnja: jednostavnost ukrašena nakitom

Spomenimo i nošnju koja se mogla rjeđe sresti na području Vodnjanštine, no ipak je karakteristična za ovaj kraj. Nosili su ju južnoistarski Hrvati, koji nisu bili autohtoni Vodnjanci, Galižanci i Perojci.

Istarska nošnja. Fotografija: Danilo Dragosavac

Žene su kosu plele u pletenice, u koje su uplitale bijele i crvene kordele. Dobrostojeće žene nosile su nakit tipičan za cijelu Istru, a zanimljivo je da su muškarci nosili naušnicu na desnom uhu, veliku toliko koliko je bio bogat kum koji ju je darovao!

Istarska nošnja. Fotografija: Danilo Dragosavac.

Sve spomenute narodne nošnje predstavljaju dragocjeno nasljeđe, koje svakim svojim detaljem ocrtavaju kako je nekada izgledao život stanovnika Vodnjana, Galižane i Peroja. Zahvaljujući vrijednim izvorima, kao što su knjiga “Ženska narodna nošnja u Istri” dr. Jelke Ribarić Radauš te skupini autora iz monografije “Vodnjan-Dignano – grad priča” (Anita Forlani, Luana Moscarda, Matija Drandić, Danilo Ljubotina) pogledali smo s vama u zrcalo prošlosti u nadi da će vas prelijepe nošnje Vodnjanštine potaknuti na posjet ovom dijelu Istre.

PR objava