Putovanja s djecom: kako stvarno izgledaju i zašto ipak to trebate raditi?

Kako svi zamišljamo putovanja s djecom? Zamišljamo idilu, naravno. Zamišljamo ljubav koja se širi na sve strane. Djeca su sretna, zainteresirana za svaku znamenitost, surađuju, ispituju, istražuju, pokazuju, komentiraju, oduševljeno primjećuju. Grle nas dok zajedno uživamo u sladoledima i kolačima, jedemo kad i što stignemo… Vrijeme je uvijek savršeno, čak i ptice pjevaju za nas! Navečer, dok djeca sama od sebe zaspu puna prekrasnih dojmova, mi u miru ispijamo piće s boljom polovicom.

A onda se probudimo. Dovoljno je jedno malo biće koje volite najviše na svijetu da vam jasno pokaže da vaši i njegovi planovi nisu ni blizu usklađeni. Imam troje takvih prekrasnih malih bića. I često netko od njih ima svoj dan. Dan D.

Poznato?

Kad te bole noge, sjedni na pod dvorca!

Što djecu zanima na putovanju?

Evo jednog primjera koji savršeno pokazuje kako se interesi roditelja i djece često ne poklapaju, barem kad je riječ o trajanju oduševljenja nekom atrakcijom. –> Stojimo ispred veličanstvene katedrale Notre Dame, a simpatična bakica hrani golubove. Ptice slijeću na ruke, ramena, pa čak i glave. Djeca su oduševljena i mogla bi tu stajati satima. Za njih je to vrhunac Pariza. Danima poslije pričaju samo o golubovima i uporno ispituju: “Kad ćemo opet tamo gdje su bili oni golubovi?”.

Uvijek netko od njih ima i svoju viziju zabave u, uzmimo za primjer, Lisabonu. Dok ja s oduševljenjem promatram samostan svetog Jeronima, moje četverogodišnje dijete mirno čeprka štapom po zemlji klaustra. Ubrzo iz džepa izvlači autić, zaigra se u prašini i jasno daje do znanja da ne namjerava ići dalje. Znala se dogoditi i situacija da je ispred neke znamenitosti posebna “atrakcija”: parkirani motori. Moj tadašnji dvogodišnjak automatski pred njima “koči”. Probajte vi nagovoriti budućeg motocross vozača da u tom trenu uđe u npr. spomenuti samostan. Danas mi je to smiješno. Tada baš i nije bilo.

Baš u tim trenucima shvatim ono najvažnije. Poanta putovanja s djecom nisu znamenitosti koje sam planirala vidjeti, nego perspektiva koju djeca donose. Njihova radoznalost slijedi srce. Kad pustim planove i uhvatim trenutak, tada svi zapravo najviše dobivamo.

Dijete: “Možemo li ovdje ostati i ne ići dalje jer ovdje je najbolje?”

Lice roditelja u “želim što prije zaboraviti” trenutku putovanja.

Golubovi su “zlo” na putovanju, manja djeca se neće htjeti mrdnuti od njih!

Na putovanje s malom djecom nemojte kretati naoružani ultra nadobudnim planom. Ne morate svaki dan s njima posjetiti 5 top mjesta u nekom gradu. Past ćete s nogu od umora i na kraju dana bit ćete nervozni jer niste sve uspjeli.

Dozvolite i sebi i djetetu pauzu u danu. Mi često napravimo predah negdje u hladovini uz mini piknik.

Po mom iskustvu, pomfri često spašava dan!

Putovanja povezuju obitelj

Ovo je možda malo nepopularno mišljenje, ali mi s djecom nismo putovali i ne putujemo isključivo na dječje destinacije i mjesta koja su djeci zanimljiva. Nema ništa loše u zabavnim parkovima ili npr. farmama gdje djeca hrane životinje, idemo mi i tamo naravno, ali ne želim da djeca misle da je svaka destinacija unaprijed dizajnirana oko njihove stalne zabave. Svijet je šaren i zanimljiv, prepun dobrih priča, samo treba djeci dati priliku da ga takvog i dožive. Što fali dobroj staroj šetnji po gradu? Ispričajte djeci neku lokalnu legendu dok šetate! Bitno je da ste zajedno i da zajedno istražujete svijet.

Ponekad mi se čini da se roditelji previše trude da djeci svako putovanje bude spektakularno. A istina je da njima ne treba spektakl. Treba im ritam, sigurnost i osjećaj da sudjeluju te da su dio obitelji.

Stava sam da se djeci ne treba previše prilagođavati, obitelj smo i gdje mi idemo, idu i oni. Putujemo kao peteročlana ekipa koja zajedno uči, prilagođava se, raspravlja, smije se i ponekad frustrira. Sve to zajedno čini iskustvo vrijednijim. Trudimo se na svakoj destinaciji pronaći neki detalj ili doživljaj koji će djeci biti vrhunac tog dana. Bio to fora sladoled, lokalni kolač ili vožnja u pedalini.

Cilj naših putovanja je provesti zajedno što više vremena i povezati se.

Francuska elegancija u sukobu s prljavim gaćama

Godina je 2015. Naša djeca imaju 5, 3 i 1 godinu, a najmlađi sin još ni ne hoda. Iskreno, ne sjećam se kako sam tada točno zamišljala putovanje s troje male djece u Pariz. Znam samo da su avionske karte bile prejeftine da bismo ih ignorirali.

Naučili smo na tom putovanju da mnoge stanice pariškog metroa nisu baš prijateljski nastrojene prema dječjim kolicima. Toliko smo često morali sklapati kolica da nam je jedan kotač jednostavno otpao. Bacili smo ih negdje pa kupili kišobran kolica. Stigli smo tako jedan dan s našim novim kolicima na igralište pokraj Eiffelova tornja. Igrali su se tu mali Francuzi tiho i mirno, pod strogim pogledima svojih dadilja. Odjednom se netko počne derati na sav glas. Naš trogodišnjak! Stoji on žarko crvenog lica na vrhu tobogana (kao na pozornici) i kaka u gaće. Pretpostavljate, naše se putovanje s djecom u Pariz poklopilo s odvikavanjem od pelena. Bio je to savršen trenutak da nas stroge francuske dadilje odmjere s negodovanjem. Dali smo im zapravo još par razloga – prvi je bio taj što su se djeca igrala dok smo mi sjedili i pili kavu na klupi, a drugi – pustili smo jednogodišnjaka da puže po zemlji ograđenog igrališta.

Šećer na kraju: mužev je mobitel u nizu nespretnih pokreta završio u (reći ću to dostojanstveno) kakici. Nakon toga su nas opet dadilje gledale jer smo se u nevjerici smijali kao neki luđaci.

Kao i ovaj vrtuljak, putovanja s djecom imaju uspone i padove.

Putovanja s djecom puna su neočekivanih situacija!

Može vam se dogoditi da dođete u jedno malo mjesto u Istri koje neću imenovati, s djetetom starim godinu dana. Ručate u hotelu i naravno i tu se dijete ukaka. Problem nastane kada vam kažu da hotel nema sobu za presvlačenje beba. Prvo pomislite da ste krivo čuli. Onda, na vaše inzistiranje da dijete ipak treba presvući, zbunjeni recepcionar vas (s puno nelagode) uputi u sobu za bankete. I tako, vaš mali princ ili princeza bude svečano presvučen(a) na ogromnom, ovalnom, drvenom stolu, pokraj pretjerano velikog cvjetnog aranžmana, s pogledom na dolinu jedne istarske rijeke. Prizor za pamćenje. Znate valjda da sam to morala slikati!

Može vam se dogoditi i da nosite svoje divno dijete zavojitim uskim stepeništem na vrh katedrale Notre Dame jer ste, eto, pomislili da će se popeti samo. U nekim trenucima majčinstva stvarno sam imala misao – koji sam ja magarac… Kad gledam unazad, ponijela bih ga do tog vrha još 1000 puta!

Probajte nagovoriti dijete da se makne s (najzanimljivije) plaže i uđe u (najdosadniju) kulu na svijetu…

Najveća zabava za naše dijete u ovom dvorcu bilo je pretvaranje da je ova nizbrdica tobogan!

Na putovanje povedite baku!

Ideja za sve koji putuju s malom djecom: povedite baku na put! Neprocjenjivo je kada na putovanju možete nakratko “pobjeći”: otići na kavu u miru, prošetati navečer bez brige ili jednostavno na tren osjetiti onu slobodu koju ste imali prije djece. Moji prijatelji koji obožavaju planinarenje (ne mislim na uspon na Sljeme, Sljeme je mala beba gdje se oni penju!) često kažu da im je baka spas. Njihova djeca radije ostanu s njom na plaži ili u kampu, dok oni osvajaju vrhove bez stresa i požurivanja. I mi imamo svoje iskustvo: jednom prilikom u Disneylandu isprobali smo sve atrakcije s dvoje starije djece, dok je baka lagano šetala s bebom u kolicima.

Kod neke djece putovanje stvara stres

Na početku sam spomenula kako svi očekujemo da će djeca na putovanju, prepuna dojmova, zaspati rano i bez problema. Realnost? To se najčešće dogodi tek pred kraj puta, kada se malo prilagode novoj okolini. U stvarnosti, manja djeca često budu po noći nemirna. Puno je podražaja za njih po danu, izašli su iz svoje rutine, tu je i nepoznati krevet, apartman ne miriše poznato ili su jednostavno preumorni. Možda će se buditi više puta po noći. Možda će se prebaciti u vaš krevet. Velika je šansa da će vam muža izbaciti na kauč, a onda ga sutradan čeka npr. Gardaland s ukočenim vratom i bolnim leđima…

Djeca će vam često pokazati detalje koje niste ni primijetili.

Putovanja s malo većom djecom

Djeca su nam sada nešto veća, 2020. godina je, imaju 10, 8 i 5 godina. Mogu reći da smo službeno završili s teškoćama na koje na putovanjima nailazite ako vodite manju djecu. Putovanja i izlete uglavnom biramo tako da i djeci bude zanimljivo. Ako im nije zanimljiva destinacija, povedemo i prijatelje s djecom. Imaju tako društvo, a nama ne kvare doživljaj svojim kukanjem. Muž i ja i dalje nosimo solidno popunjene ruksake na leđima, jer uvijek je netko gladan, žedan, curi mu nos i slično… Često unaprijed proučim destinaciju kako bi otkrila zanimljive priče i legende o njoj pa ih onda djeci ispričam dok ju obilazimo. U Klagenfurtu sam ih npr. na glavnom trgu iznenadila pričom o zmaju koji je iskopan iz zemlje i to dok su gledali kip tog zmaja! Uz dobru je priču sve zanimljivije pa čak i neki tamo kip.

Ako vas zanimaju naša putovanja u godini korone i potresa, što se sada čini kao pradavna prošlost, klik na link.

Djeca će naći zabavu tamo gdje ju vi možda ni ne vidite. Tako su naša djeca u Lisabonu prešla sva stepeništa spuštajući se na ovakvim rukohvatima.

Prijedlog: napravite djeci bilježnicu uspomena u koju mogu lijepiti ulaznice, fotografije i samostalno pisati zanimljive detalje s putovanja!

Avanture s tinejdžerima

Idemo još malo dalje, 2025. je, djeca nam sad imaju 14, 12 i 10 godina. Već dugo ne nosimo njihove stvari jer svatko od njih na leđima nosi svoj ruksak. Sami si spremaju vodu i sve što im treba za lutanja. Sami peru svoje boce. Na putovanjima su pravi majstori jer ipak putujemo s njima od rođenja. Najčešće su to road tripovi po Europi. Što njih tu raduje?

Recimo, prošlo ljeto smo bili na velikom road tripu po Francuskoj, a njih je najviše radovalo pravljenje šatora u kampu. Obožavaju piknike pa često navratimo u neku samoposlugu, svatko izabere što želi i onda jedemo na nekoj lijepoj lokaciji. Jedna od njih je bila s pogledom na Mont Saint Michele, a jeli smo pečeno pile o kojem se i sad priča. Kada biramo smještaj, znamo uzeti neki koji ima dodatni sadržaj, kao pikado, bilijar i slično. To vam se lako nađe u smještajima koji nude sobe u najam i imaju zajednički prostor.

Recite djeci da volite s njima putovati.

Neka svaki dan ima neki detalj za pamćenje

Djeca bi često laganini, mi bi aktivno, no moraju se malo prilagoditi i oni nama kao i mi njima. Trudimo se ipak na svakoj destinaciji pronaći neki detalj ili doživljaj koji će djeci biti vrhunac tog dana. Prag su npr. prehodali uzduž i popreko, no pamte ga po nutrijama u rijeci i po vožnji pedalinom na kojoj nas je pratio brod – kafić. S tog je “kafića” svirala glasna glazba pa smo na pedalini i plesali. Budimpeštu su isto cijelu prehodali, a tamo smo ih obradovali štrudlama u bezbroj okusa, u jednom tradicionalnom restoranu blizu bazilike sv. Stjepana. Iznenadili smo ih kad smo im rekli da moraju tražiti male kipove po gradu. Nekad se svi zajedno i malo više počastimo pa smo ih tako jednom iznenadili turom na segwayima, što su dugo prepričavali. Najbolji dan im je kad uz ručak u restoranu mogu uzeti i desert!

Najveći problem s tinejdžerima je, u našem slučaju, njihovo kukanje dva tjedna prije odlaska na put jer oni bi se rađe družili s ekipom u naselju. Onda se dva tjedna nakon povratka s puta svima hvale kako im je bilo genijalno!

Zašto putovati s djecom?

Putovanja s djecom mogu na trenutke biti vrlo iscrpljujuća iskustva. Doveo si svoje dijete na najljepše mjesto na svijetu, s oduševljenjem mu sve pokazuješ i objašnjavaš, a dijete ti kaže: mama, gladna sam, meni je vruće, bole me noge, ja sam žedna, ja bi nešto slatko! I onda lagano histeričnije ponovi: Joooooj, meni je vruće….

Sve ove “borbe” s djecom iste su kao i kada ste u sigurnosti svog doma ili u lokalnom parkiću. Zbog toga se jednom ipak odvažite, ne čekajte da narastu, spakirate kofere i krenete. Jer “boriti” se na isti način s djetetom možete i u npr. Berlinu.

Obiteljska putovanja: što učimo od djece?

Neopisiva su i jedinstvena iskustva koja možemo doživjeti samo kada putujemo s djecom. Djeca su tu da nas uspore. Pokazat će nam sasvim novi svijet u kojem se sve stigne, a ono što ne stignemo nije ni bitno. Prije djece putovanja su nam bila utrka s itinerarom, cilj je bio vidjeti što više znamenitosti u što manje dana. Sada putujemo sporije, ali intenzivnije. Djeca nas uče strpljenju i podsjećaju da plan nije svetinja. Uče nas oslanjati se jedni na druge jer samo tako možemo riješiti problem koji se dogodio.

Putovanja s djecom jačaju i povezuju našu obitelj. Na putu smo prisutniji nego kod kuće, gdje svatko juri za svojim obvezama i kao da svatko živi svoj život.

Na putovanjima smo zajedno…

Nedavno me netko pitao zašto uopće putujem. Uz to što želim upoznati svijet, putujem i da se povežem sa svojom obitelji. Želim stvoriti uspomene koje će nas zauvijek vezati i anegdote koje ćemo dugo prepričavati. Želim se npr. svaki put kad prođem kraj Nina sjetiti kako me moj osmogodišnjak jednom prilikom pitao u vožnji: “Mama, zašto se Nin piše Nin, a čita Knin?”.

Zajedno testiramo vlastite granice…

S putovanja se vraćamo više povezani…

Putovanja povezuju djecu međusobno.

Djeca koja putuju postaju ljudi koji misle

Djeca imaju nevjerojatnu sposobnost primijetiti sličnosti među ljudima, bez obzira na to iz koje kulture dolaze. Uče se (ali uče i nas) toleranciji, otvorenosti i prihvaćanju. Svako novo putovanje širi im vidike i pokazuje im da je svijet ogroman, šaren i veličanstven te da su u svojoj suštini svi ljudi jednaki. Kad primijete probleme ili nepravde, u njima se rađa želja da nešto promijene. Takva misao polako ih oblikuje u osobe koje će se lakše uklapati, razumjeti druge i možda jednoga dana mijenjati svijet.

Kroz putovanja djeca uče da upravo razlike čine svijet čarobnim mjestom. Uče se usuditi, kušati nepoznato, probati ono što ih izaziva i pronaći radost u onome što je novo. Izazivaju i nas roditelje da probamo nešto što se ranije možda nismo usudili. A mi putujući s njima iznova otkrivamo ljepotu svijeta i to kroz dječje oči.