Izlet u Baranju: Kneževo, Batina, crkve i legende
Na izlet u Baranju krenuli smo zbog brojnih kulturno povijesnih znamenitosti i legendi koje se prepričavaju generacijama. Zatim zbog poznatih baranjskih specijaliteta, tradicionalno ljutog okusa i blago ljekovitih svojstava, za koje Baranjci kažu da bistre um te poboljšavaju apetit i probavu. U Baranju se dolazi i zbog vina i nezaboravnog provoda u nekom od mnogobrojnih vinskih podruma. Prošetali smo kroz moje rodno Kneževo, obišli nekoliko baranjskih crkvi i kapelica, posjetili spomenik Batinskoj bitci i uživali u pogledu na Dunav.
Za mene izlet u Baranju nije bio samo izlet, već nešto mnogo više, povratak u djetinjstvo. Na lelujava polja zreloga žita, zlatno žute boje, slike koje nosim u sebi. Sjećanja na stara, pomalo zaboravljena vremena, sama su navirala.
Bansko brdo i vinogradi
Baranja (mađarski: Baranya, njemački: Branau) ima izgled trokuta. Smještena je između dvije velike i moćne rijeke, Dunava i Drave te mađarske granice na sjeveru. Kroz njezino se središte proteže izdužena uzvisina ili lesna zaravan, na kojoj je razvijena poljoprivreda i vinogradarstvo. Nazvana je Banska kosa ili Bansko brdo. Nadmorska visina joj je 245 metara, a najviši vrh Kamenjak. Nekada su je stari Rimljani prozvali Zlatna dolina (lat. Mons aureus), dok ju danas zovu baranjsko vinogorje. Od davnina ovdje uspijeva vinova loza, od koje se prave vina izuzetne kvalitete.
Vinski podrumi, poznatiji pod imenom “gatori”, ukopani su duboko u brdo kod Suze, Zmajevca i Kneževih Vinograda. Temperatura je u njima stalna, prohladnih 12-15 stupnjeva. Vinski podrum i kušaonica vina Belje, najveći je u regiji. Ukopan je u brijeg prije pet stoljeća.
Crkva sv. Martina u Belom Manastiru
Krenuvši iz našeg grada u srcu Slavonije, Đakova, najprije smo stali u Belom Manastiru, uz katoličko groblje. Pomolili smo se i upalili svijeće za duše naših pokojnika.
Obišli smo crkvu sv. Martina.
Crkva sv. Martina u Belom Manastiru.
Spomen ploča tragično preminulom župniku, Theodoru Kleinu.
Kneževo, moje rodno mjesto
Put smo nastavili na sam sjeveroistok Baranje, u Kneževo, slikovito mjestašce bogate i zanimljive povijesti. Dala ga je sagraditi ugarsko-hrvatska kraljica i austrijska nadvojvotkinja Marija Terezija (1717.-1780.), jedina žena koja je punih 40 godina vladala Habsburškom Monarhijom. Kneževo je nastalo kao jedno od njenih brojnih vlastelinstava, a nekada je bilo bogato i važno. Odavno je prestalo biti vlastelinstvo, a više nije ni poznato radničko naselje, kakvo je postalo osnivanjem Belja.
Mađarski državni arhiv navodi da su prvi pisani podaci o Kneževu mnogo stariji. Sežu u srednji vijek, točnije u 1296. godinu. Kneževo je tada bilo poznato pod imenom Lak.
U Kneževu smo najprije posjetili katoličko groblje, upalili svijeće i pomolili se na grobu naših najmilijih.
Nikola Šubić Zrinski, jedan od najvećih junaka na ovim prostorima
Dijelovi Baranje su u vrijeme Osmanlija bili u vlasništvu moćne feudalne obitelji Zrinski. Među njima se posebno ističe Nikola Šubić Zrinski, jedan od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti. Uspješno je ratovao protiv Turaka te dobio velik broj bitaka, sve do bitke kod Sigeta, u kojoj je u neravnopravnoj borbi poginuo.
Kneževo je 80 km udaljeno od Sigeta, koji se danas nalazi u mađarskom dijelu Baranje.
Junaštvo Nikole Šubića Zrinskog izazvalo je divljenje tadašnje Europe. Znameniti francuski kardinal Richelielu, ministar na dvoru kralja Luja VIII., je napisao: “Čudo je bilo potrebno da Habsburgško Carstvo preživi i to čudo se dogodilo u znamenitoj bitci kod Sigeta.”
Kneževo iz prošlih vremena
Prošli smo pokraj moje rodne kuće i dječjeg vrtića, kojeg su nekada držale časne sestre. Vjerojatno su došle iz Kaloče (mađarski: Kalocsa) u Mađarskoj, a zvale su se Siromašne sestre učiteljice od naše Drage Gospe. Poslije Drugog svjetskog rata, u vrtiću su radile izučene odgojiteljice predškolske djece, koje smo mi zvali tete. Nekada davno taj je vrtić pohađala moja baka, zatim njezin sin, odnosno moj otac i naposlijetku ja i moja preminula sestra, Vesna.
Danas je zgrada vrtića napuštena i zarasla u korov.
Nedaleko vrtića nalazi se zgrada nekadašnje osnovne škole, izgrađena 1820. godine. U njoj su također radile časne sestre. Podučavale su mladež i siromašnu djecu, u ime Isusa Krista, na mađarskom jeziku. Školu je, osim moje bake, pohađala i moja sestra, ali samo do 4. razreda. Školovanje je nastavila u novoizgrađenoj osmogodišnjoj školi, u prekrasnom kneževačkom parku.
Nova je škola sagrađena od stare cigle iz porušenog seoskog mlina. Izgradili su ju naši očevi i majke, dobrovoljnim radom u nekad uobičajenim Omladinskim radnim akcijama.
Katolička crkva sv. Hildegarde u Kneževu
Preko puta stare škole, nalazi se crkva Sv. Hildegarde, jedina crkva u Hrvatskoj posvećena njemačkoj časnoj sestri, benediktinki, sv. Hildegardi iz Bingena. To navodi znanstveni časopis “Crkve u Svijetu”, Teološkog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Crkva je proglašena spomenikom kulture, što piše u knjizi Kanonske vizitacije iz 1976., Župe Branjin Vrh, kojoj pripada i filijala Kneževo.
Crkvu sv. Hildegarde izgradili su doseljeni Nijemci, davne 1853. godine. Na prostoru Baranje, Nijemci su ostavili veliki pečat. Njihov je utjecaj bio najvidljiviji u načinu organizacije sela, izgradnje kuća, ali i katoličkih crkvi.
U to je vrijeme na ovim prostorima boravio nadvojvoda Albrecht (1817.-1895.), jedan u nizu upravitelja vlastelinstva Belje, čije je središte bilo Kneževo. Bio je neizmjerno bogat i član Gospodarske komore Austrije. Žena mu je umrla mlada, u 38. godini života. Zvala se Hildegarda Bavarska (Prinzessin Hildegard von Bayern, 1825.-1864.), a slučajno ili ne, bila je imenjakinja sv. Hildegarde iz Bingena.
Crkva je nekada bila okružena stoljetnim platanama.
Crkvu je, po pričanju starosjedioca, ruska Crvena Armija navodno slučajno pogodila topovskom granatom, baš kao i seoski mlin, prilikom oslobađanja Baranje od Nijemaca. Sada je, hvala Bogu, opet obnovljena.
Jedino što se sjećam u vezi ove jednostavne, jednobrodne crkvice, je slika sv. Hildegarde. Nalazila se iznad svetišta ili glavnog oltara. Originalna slika, ulje na platnu, nesumnjivo velike umjetničke i sakralne vrijednosti, u vihoru rata je netragom nestala. Prema sjećanju ju je ponovno naslikala naša sumještanka, gospođa Fleischer, nama djeci poznatija pod imenom Fleischerneni.
U crkvu se ulazi kroz tri portala ili polukružna ulazna vrata, iste visine. Iznad njih na središtu pročelja je ostakljeni, kružni prozor ili rozeta u obliku kotača. Ovaj je drevni simbol prisutan u svim kulturama, a simbolizira prolaznosti ili početak i kraj. Na vrhu ukrašenog zabata, nalazi se bočno obzidano i natkriveno crkveno zvono, s križem na vrhu. Vanjski zidovi imaju po tri velika polukružna prozora, koji propuštaju dovoljno svjetla u unutrašnjost crkve.
Tvornica opreme i strojeva Kneževo
Krenuvši prema centru Kneževa, prošli smo pokraj nekada vrlo prometnog puta. Njim su mnogobrojni radnici u jutarnjim satima, pješice, biciklima i radničkim autobusom, žurili na posao. Radili su u Tvornici opreme i strojeva Kneževo (TOS). Tvornica je osnovana 1883. godine, u sklopu Belja sa 150 godina dugom tradicijom. U njoj su mnoge generacije, kao i naši očevi, izučili zanat.
Kneževo je nekada bilo poznato po svom najvećem ugostiteljskom objektu, Beljskom restoranu Kneževo. U njemu je kuhinja teta Mandice nahranila mnogo gladnih usta, kao i djecu iz Đačkog doma, učenika škole u privredi. Osim kuhinje, u restoranu je bio kafić s velikim barskim šankom, zatim Crveni i Plavi salon s plišanim foteljama u boji za sastanke, sala za ples i prostrana, vanjska terasa. Uz restoran je bila nadograđena kino sala, u kojoj je moj otac Sándor godinama bio kinooperater. Nedaleko kina nalazila se moderna kuglana i Disko klub, u koji smo mi kao golobrada dječurlija rado dolazili. Ispred restorana je svakodnevno, točno u sedam sati, polazio autobus za Zagreb.
Dvorac Kneževo
Put smo pješice nastavili do nekadašnje velebne zgrade, nove Beljske direkcije, a kasnije rodilišta. Sagrađena je 1937. godine. U njenom se podrumu nalazila slovo slagarnica (tipografija), u kojoj je radila moja majka, kao slovoslagar.
U blizini se nalazi zgrada bivšeg vlastelinskog dvorca ili stara Beljska direkcija. Dvorac Kneževo je izgrađen 1828. godine u kasnobaroknom građevinskom stilu, s historicističkim i klasicističkim obilježjima. Nakon preseljenja uprave Belja u Bilje 1961. godine pa sve do danas, u njemu je smješten beljski Arhiv.
Dvorac Kneževo
Perivoj Marie Christine u Kneževu
Još od 1814. godine, na zemljištu iza dvorca sade se ruže, voćke i egzotično drveće te ono dobiva oblik klasicističkog perivoja. Perivoj je od 1976. godine zaštićen kao prirodna baština, u kategoriji Spomenik parkovne arhitekture. S ponosom nosi ime Marie Christine, najdraže kćerke carice Marije Terezije.
Park mi je posebno omiljen zbog klupa uz stazu i debele hladovine od stoljetnih hrastova i drugog listopadnog drveća. Kroz njega sam nekada svakodnevno prolazio na putu do škole i slušao u kasnu jesen kako mi već požutjelo, opalo lišće šušti pod nogama.
Na izlazu iz Kneževa s lijeve strane, ugledali smo natkrivene tribine stadiona NK Belje. Nogometni je klub osnovan 1928. godine. Njegov prvi dopredsjednik i jedan od osnivača, bio je moj djed, Horváth Lajos.
Šuma Busiklica
Prošli smo kroz Busiklicu, šumu u blizini Kneževa. Nekada gusta, zelena šuma, bogata plahim srnama i ostalom divljači, bila je poznato izletište. U nju smo svi, stari i mladi, rado odlazili na tradicionalnu proslavu Međunarodnog praznika rada. Brojni arheološki nalazi ukazuju na to da je bila nastanjena još u srednjem vijeku.
Muzej Mohačke bitke
U mađarskom dijelu Baranje, mjestu Mohač (mađ. Mohacs), nalazi se Memorijalni park-spomen područje i Muzej Mohačke bitke (Mohacsi Nemzeti Emlekhely), koja se nekada odigrala na ovim prostorima. U muzeju je moguće, uz pomoć najsuvremenije digitalne tehnologije, pogledati tijek slavne bitke.
Mohačka bitka se zbila 1526. godine, na močvarnom i ne baš ravnom Mohačkom polju. Vodila se između ujedinjene mađarsko-hrvatske vojske i Osmanlija. Pobijedili su Turci, na čelu sa sultanom Sulejmanom I. Veličanstvenim. Vojska ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II., koji je tada imao samo 20 godina, bila je katastrofalno poražena, a i on je tragično završio. Prilikom bijega s bojnog polja, pao je s konja i utopio se u nabujaloj rijeci.
Nakon gotovo 140 godina turske vladavine na ovim prostorima, 1687. godine zbila se još jedna povijesna bitka. Na obližnjim padinama Viljanske planine, odnosno brda Haršanj (mađarski: Nagyharsanyi csata), udružena kršćanska vojska od 60.000 vojnika i neustrašivi princ Eugen Savojski ili Plemeniti jahač (Der edle Ritter), porazili su i protjerali Turke s ovih prostora. Hrabri je princ uvijek jahao na čelu kolone i svojim suborcima govorio “za mnom”, a ne “naprijed”.
Princ Eugen Savojski je, radi obrane od Turaka, dao izgraditi brojne tvrđave. Jedna od njih se nalazi u Slavonskom Brodu.
Crkva svetog Petra i Pavla: najstariji sakralni objekt u Baranji
Na oko jedan kilometar od starog, šokačkog sela Topolja, nalazi se nešto što bi svi koji vole i cijene sakralne građevine trebali vidjeti! Radi se o crkvi svetog Petra i Pavla, apostola, poznatom spomeniku kulture I. kategorije te najvrjednijem i najstarijem sakralnom objektu na području Baranje. Izgrađena je 1722. godine, a posvećena od strane pečuškog biskupa, grofa Sigismunda Bereny-a 1744. godine.
Crkvu sv. Petra i Pavla kod Topolja, dao je izgraditi princ Eugen Savojski, kao zahvalu Bogu za pobjedu nad Turcima.
Crkva sv. Petra i Pavla nema zvonik. Navodno je nekoliko puta građen, ali su ga rušili gromovi, no o tome nema vjerodostojnih zapisa.
Legenda kaže: Crkva se nalazi na mjestu gdje je 1867. godine, princ Eugen Savojski porazio i protjerao vojsku Kara Mustafa-paše (1634.-1683.). Sumnja se da je upravo to, kao i činjenica da je crkva sagrađena na turskom groblju, glavni razlog zašto toranj s križem nije opstao.
Crkva je spomenuta i pri kanonskoj vizitaciji Župe Topolje iz 1729. godine. Zapisano je da je taj najstariji baranjski sakralni objekt, jedinstvena građevina po svom obliku, unutar barokne arhitekture ovog dijela Hrvatske.
Ove godine navršava se 300 godina od izgradnje crkve.
Orgulje za crkvu su nabavljene 1905. godine, kod pečuškog orguljara Josefa Angstera, rođenog Baranjca. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u ruskom granatiranju, crkva je stradala. Krov je uništen, crkva opljačkana i devastirana, a orgulje su netragom nestale. Crkva je bila izvan uporabe sve do 2000. godine, kada je obnovljena u izvornom obliku te je u njoj ponovno slavljena prva sveta misa. U srpnju 2004. godine, blagoslovio ju je dijecezanski biskup, mons. dr. Marin Srakić.
300. rođendan crkve sv. Petra i Pavla
Danas se crkva sv. Petra i Pavla koristi za različite kulturne sadržaje. Već godinama se u svibnju, u organizaciji Društva prijatelja starina Ižip iz Topolja, u njoj održava smotra crkvenog pučkog pjevanja “Marijo, svibnja kraljice”. Ove je godine 5. lipnja, na svetkovinu Duhova i rođenja Katoličke crkve, u crkvi služena misa zahvalnica i proslavljen je njen 300. rođendan.
Izlet u Baranju: Gajić i Draž
Put smo nastavili prema Gajiću (mađarski: Hercegmárok) i Dražu (mađarski: Darázs), za koji kažu da je biser sjeveroistočne Baranje. Bila je to prilika da uživamo u netaknutoj prirodi Baranje, prošećemo gajićkom planinom i vozimo se čamcima po rukavcu Dunava.
U ovom kraju ima mnogo Mađara, skoro svi govore mađarski, iako znaju i hrvatski jezik. Dvojezičnost im umnogome pomaže i svakako čini bogatijim, kao što kaže stara latinska poslovica: “Quot linguas calles, tot homines vales” (Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš).
Ubrzo zatim, put nas je doveo u Batinu, pogranično mjesto i riječnu luku na Dunavu. Do izgradnje mosta ovdje se nalazila skela, a Batina je zvana Batina Skela (mađ. Kisköszeg).
Spomenik Batinskoj bitci
Kao što mještani Batine kažu, svi putevi vode do lijepog plavog Dunava i spomenika na samom rubu Banovog brda. Na Krvavoj koti 169, kako su je prozvali sudionici Batinske bitke, nalazi se Memorijalni kompleks: grobnica s posmrtnim ostacima boraca, Spomen dom i monumentalni spomenik Pobjeda.
Veličanstveni obelisk je ukupno visok 26,5 metara. Na njegovom vrhu ponosno stoji jedna žena, čiji je pogled uperen u daljinu, u pravcu Dunava. U visoko uzdignutoj, desnoj ruci, drži baklju. Legenda kaže da se zvala Julka, a narod je njoj u čast ovo mjesto na Banovom brdu nazvao hrabra Julka ili Julkin spomenik. Bila je Ukrajinka i pripadnik ruske Crvene armije.
Svi oni koji su ikada zaplivali Dunavom, dobro znaju da je Dunav izuzetno hladna i brza rijeka, prepuna virova koji su mnoge povukli na dno. Gotovo je nemoguće preplivati ga i preživjeti, a posebno u vrijeme najžešćih borbi. Jedna je žena ipak to uspjela. Prva je preplivala hladan Dunav i dala znak svojim suborcima da je slijede. Nakon 18 dana krvavih borbi, početkom studenog 1944., uspjeli su poraziti neprijatelja i osloboditi Baranju.
Batinska bitka je bila jedna od najkrvavijih bitki Drugog svjetskog rata.
Spomenik Pobjedi u Batini, rad je hrvatskog kipara Antuna Augustinčića. Podignut je na mjestu najokrutnijih borbi, a ispod njega se nalazi masovna grobnica s posmrtnim ostacima boraca ruske Crvene armije.
S ovog mjesta možemo uživati u prekrasnom pogledu, koji se pruža na tri države: Hrvatsku, Srbiju i Mađarsku, kao i na Dunav koji ih međusobno spaja i koji je ovdje, tako bar kažu, najljepši. Legenda kaže da je za vrijeme Batinske bitke Dunav bio crvene boje, od prolivene krvi hrabrih boraca.
Župna crkva sv. Valentina mučenika u Batini
U samom centru Batine, vidjeli smo Župnu crkvu sv. Valentina mučenika. Sagrađena je 1780. godine i posvećena nebeskom zaštitniku zaljubljenih, sv. Valentinu.
Legenda kaže da je sveti Valentin obožavao cvijeće, među kojem su mu najdraže bile ruže. Često ih je poklanjao zaručnicima kao znak pažnje i dar za sretno zajedništvo u braku. Taj dobar, stari običaj, zadržao se do danas. Ruže, kraljice cvijeća, poklanjaju se onima koje volimo i poštujemo.
Sveti Valentin je prvi proljetni svetac i nebeski zaštitnik zaljubljenih, a slavi se 14. veljače. Na taj dan se u Batini slave mise po blagdanskom rasporedu, na hrvatskom i mađarskom jeziku, a u mjestu je veliko slavlje.
Na samoj obali Dunava, nedaleko od pristaništa bivše kompe, koja je preko Dunava prevozila putnike i automobile, nalazi se barokna kapelica sv. Ivana Nepomuka. Izgrađena je 1756. godine.
Barokna kapelica sv. Ivana Nepomuka
Zeleni otok
Zeleni otok je vikend naselje kod Batine, na rubu Parka prirode Kopački rit. Pravi je raj za ljubitelje prirode i pruža odmor za dušu i tijelo. Osim u uživanju u raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, miru i tišini, ovdje se tradicionalno dobro jede. Tomu je svjedočila nekada bogata ponuda jela i pića u Ribljoj čardi.
Legenda o lijepoj princezi
Prošli smo kroz Suzu i Zmajevac (mađarski: Vörösmart, u prijevodu crvena Marta), prisjetivši se stare legende, koja kaže da je ovdje živjela mlada i lijepa princeza. Da bi ostala lijepa i mlada, morala se kupati u krvi mladih i lijepih, seoskih djevojaka. Činila je to kradom, u strahu da nitko ne dozna. Ali kao što se kaže, “zaklela se zemlja Raju da se sve tajne doznaju”, za njenu je tajnu doznao ugarsko-hrvatski kralj Mačaš (1443.-1490.), koji je u narodu ostao zabilježen kao velik i pravedan vladar. Kralj je u pismo zatražio veliku i okrutnu kaznu za princezina nedjela. Ona tu kaznu nikako nije mogla ispuniti i ostati na životu. Znajući što je čeka, sjela je u kočiju koju su vukla dva prelijepa, kao snijeg bijela konja. S njima se zaletjela u hladan, dubok i kao noć mračan Dunav, oduzevši si život.
Čingi Lingi čarda
Krenuli smo dalje i na izlazu iz Bilja svratili na kavu sa šlagom, u legendarnu Čingi Lingi Čardu. U obnovljenom restoranu na staroj Dravi, čuvaju se uspomene o nezaboravnom prethodniku, nadaleko poznatom ribljem restoranu ili čardi, u kojem su se spajali tradicija, izvrsna jela i odlična glazba lokalnih Roma. Okoliš Čingi Lingi Čarde krasi predivna, netaknuta priroda.
Legenda govori da je nekada usred Čingi Lingi Čarde raslo drvo i da je na njega bilo obješeno zvono. Zvonilo je “čingi-lingi, čingi-lingi” uvijek kada bi se približavala kočija, koja je vozila iz Osijeka za Budimpeštu. Po zvuku zvona, čarda je dobila ime.
S vanjske terase na kojoj smo sjedili, vidi se predivna priroda.
Izlet u Baranju nas je ispunio bezbrojnim dojmovima, a u Đakovo smo stigli tek u večernjim satima, pomalo umorni i tužni jer je naše putovanje završilo. No, u svakom slučaju, zadovoljni onim što smo vidjeli te sretni u duši jer smo proveli predivan, nezaboravan i nadasve zanimljiv dan. Usput smo se prisjetili stihova stare, meni veoma drage pjesme, koja kaže: “Ima još ljudi, ima zemalja, ima još vina koje valja…”
Fotografije: Teodor Horvat
