Dugačka novozelandska šetnja: Nacionalni park Abel Tasman
Posjetili smo 12. po veličini otok na svijetu, Južni otok, te na njemu prehodali jednu od tzv. dugačkih novozelandskih šetnji. Saznajte više o Nacionalnom parku Abel Tasman, u kojem vas ta “šetnja” vodi do čarobnih plaža.
Na Južni smo otok stigli trajektom u siječnju 2024. godine, nakon što smo 6 dana istraživali Sjeverni otok. Trajekt povezuje gradove Wellington i Picton, a plovidba njim se smatra najljepšom plovidbom trajektom u Novom Zelandu. Putovali smo autom rentanim u Aucklandu, a u trajektu smo proveli oko 3,5 sata. Na ovaj smo road trip nosili vlastiti šator te smo često kampirali.
Službeni naziv Južnog otoka je Te Waipounamu.
Sjeverni i Južni otok su glavna dva otoka koji pripadaju Novom Zelandu i totalno su različiti. Sjeverni je geotermalno puno aktivniji (o tome više u ovom putopisu), puno naseljeniji, ali samim tim nema se onaj puni osjećaj divljine i udaljenosti. Na njemu smo proveli jako lijepih 6 dana i taman uspjeli obići što smo i htjeli. Južni otok je veći od Sjevernog, no na njemu živi tek četvrtina stanovništva Novog Zelanda. Obilazili smo ga 7 dana i nismo stigli posjetiti niti pola onoga što smo htjeli. Na njemu su planine, ali i nestvarno lijepe plaže, ledenjaci, vodopadi, fjordovi i broja druga čuda prirode.
Na Novom Zelandu su snimani prizori iz “Hobita”
Po dolasku trajektom na Južni otok, nakon spavanja se vozimo 3 sata prema Nacionalnom parku Abel Tasman. Na putu smo stali kod Pelorus Bridge Scenic Reserve, gdje je snimljena poznata scena iz “Hobita”, gdje patuljci i Bilbo bježe od vilenjaka u bačvama i napadaju ih orci. Vi možete po istoj toj rijeci ploviti kajakom. Ovdje raste srebrna paprat, najčešća vrsta paprati na Novom Zelandu i, uz pticu Kiwi, jedan od simbola zemlje. Inače, na ovom smo road tripu posjetili i Hobbiton, bajkovito mjesto gdje u “Gospodarima prstenova” žive Hobiti.
U sat vremena smo prošli lijepu stazu kroz šumu, pored rijeke i par vodopada.
Nacionalni park Abel Tasman: trodnevni trek po nestvarnoj prirodi
Abel Tasman je po svemu netipičan nacionalni park u Novom Zelandu. Površinom je najmanji i nalazi se uz more. Možete ga obići pješice, brodom te iz zraka, tj. iz malog aviona ili helikoptera.
Mi smo se odlučili za trodnevni trek kroz nacionalni park. Staza “Abel Tasman Coastal Track” klasificirana je kao jedna od novozelandskih “velikih šetnji”, a za proći ju cijelu treba između 3 i 5 dana. Staza je stvarno posebna, penje se oko rtova, kroz autohtonu šumu do niza prekrasnih plaža. S nje se pružaju nestvarno lijepi pogledi na more i plaže raznih boja. Kroz šumu prema moru teku brojni kristalno čisti, planinski potoci. Najčešće preko njih vode viseći mostovi, no neke smo veće potoke morali prehodati.
NP Abel Tasman je jedan od 9 nacionalnih parkova na Južnom otoku.
Prvi Europljani su na Južni otok stigli 1642. godine. Bili su to Nizozemci koje je predvodio Abel Tasman, po kojem je ovaj nacionalni park dobio ime.
Dobro za znati: Neka područja staze mogu se prehodati samo za vrijeme oseke. Važno je unaprijed provjeriti plimu i oseku, prije nego započnete šetnju.
Kada je oseka, u brojnim zaljevima brodići završe na suhom.
Spavali smo u kampu
Šator smo na kraju prvog dana postavili u Torrent Bay Village Campground-u. Do ovog se kampa u NP Abel Tasman može doći samo pješice ili brodom. U vrijeme oseke cijeli zaljev uz kamp bude bez vode. Mi smo nakon spavanja i doručka nastavili hodati dalje. Vegetacija se počela mijenjati, paprati su zamijenile akacije.
Staza prelazi brojne viseće mostove preko potoka.
Na nekim mjestima potok morate pregaziti.
Ovdje smo napravili pauzu i ohladili noge od hoda.
Siječanj je i temperatura zraka je bila oko 30 stupnjeva, dok je more oko 20. Posebnost ove staze je što vas vodi do prekrasnih plaža na kojima ima jako malo ljudi. Tako smo na plaži Onetahuti ručali i okupali se. Osjećaj je bio kao da je more puno toplije od 20 stupnjeva i zadržao sam se u njemu oko 20 min.
Kao da imamo privatnu plažu…
Pripazite na plimu i oseku
Staza dalje vodi preko zaljeva Awaroa, u koji je jako bitno doći u vrijeme oseke. U suprotnom ćete umjesto 3o minuta preko zaljeva, hodati 3 sata oko njega. Postoje tablice plime i oseke pa smo znali kada točno trebamo biti tu.
Awaroa Bay, vrijeme oseke.
Drugu noć smo prenoćili u kampu Waiharakeke, uz koji je istoimena plaža. Tu smo popili pivo koje smo nosili sa sobom i okupali se prije spavanja.
Plaža uz kamp Waiharakeke.
Brodom na početak staze
U zadnjem danu treka trebali smo hodati samo dva sata do mjesta gdje će nas pokupiti brod i vratiti nas na početak staze, do parkinga. Taj smo prijevoz unaprijed dogovorili.
Plovidba natrag trajala je 2 sata. Brod se zaustavio na par mjesta kako bi vidjeli par neobičnih kreacija prirode.
Lijepe litice…
Morski lav koji se sunča i odmara…
Stijena u obliku jajeta i plavo more…
Nakon što smo pristali, izvukli su brod na prikolicu pa nas tako dalje cestom vozili do samog parkinga, gdje nam je auto.
Bila su ovo jako fora tri dana u Nacionalnom parku Abel Tasman, no da idem opet skratio bi izlet na dva dana s jednim noćenjem. Najviše zbog toga što ima još toliko toga za vidjeti na Južnom otoku, a najljepša mjesta se na ovom treku vide u prva 2 dana hoda.
Na Južnom novozelandskom otoku smo posjetili još jedan nacionalni park, potpuno drugačiji od ovoga. Taj park nema plaže nego je u njemu najviša planina u zemlji. Detalje saznajte ovdje.
Stijena koja izgleda kao prepolovljeno jaje
Na brodu smo saznali da na obližnjoj plaži postoji stijena koja izgleda kao prepolovljeno jaje pa smo ju otišli vidjeti. Autom nam je trebalo 10 minuta i onda 20 minuta šetnje do tamo i nazad.
Plan nam je bio nastaviti road trip zapadnom stranom otoka do Franz Josef ledenjaka, zatim otići na trodnevni Kepler trek pa se vratiti po istočnoj strani otoka. No prognoza je za naredna tri dana bila jako loša pa smo se prilagodili i krenuli prema Christchurchu, najvećem gradu na Južnom otoku, do kojeg smo se vozili nekih 5 sati. Ljepota samostalnih putovanja je baš u toj lakoj prilagodljivosti, kad je vrijeme loše, lako promijeniš plan.
Fotografije: Maja i Nikola
