Samostanska crkva u Đakovu

Gospodin Teodor Horvat ranije nam je predstavio đakovačku katedralu i Spomen muzej biskupa Strossmayera, a sada nam donosi priču o samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu. Ovo je jedna od nekoliko crkvi u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koje su posvećene kršćanskoj pobožnosti prema Isusu i blagdanu Presvetog Srca Isusova.

Nadbiskup u miru Marin Srakić, za crkvu je rekao da je krase sklad, jednostavnost i ljepota. To je kuća molitve i razgovora s Bogom.

Milosrdne sestre svetoga Križa

Crkva Presvetog Srca Isusova je srce redovničke družbe Milosrdnih sestara svetoga Križa, kako je to lijepo rekla jedna od sestara. U Đakovo su sestre došle iz Ingenbohla u Švicarskoj 1868. godine, na poziv biskupa Strossmayera. U pismu ondašnjoj poglavarici i suosnivačici Milosrdnih sestara svetoga Križa, s. Mariji Tereziji Scherer (1825.-1888.), u slobodnom je prijevodu pisalo da će ako bude tako ljubazna i uputi svoje sestre u Đakovo, zaslužiti 1000 stuba na putu u nebo.

1995. godine papa Ivan Pavao II. proglasio je sestru Mariju Tereziju blaženom.

Umjesto u Južnu Ameriku, deset sestara je iz Švicarske stiglo u Đakovo. Nastanile su se u netom dovršenu veliku katnicu (prvi samostan u Đakovu, sagrađen 1859.). Započele su rad u Ženskoj pučkoj školi, prvoj takvoj školi u Slavoniji, a radile su i u maloj vlastelinskoj bolnici. Na prijedlog biskupa Strossmayera uskoro proširuju svoje djelovanje, pomažući onima kojima je pomoć najpotrebnija. Rade u ubožnicama i mnogobrojnim bolnicama širom naše zemlje i susjednih država.

Samostan s crkvom u Đakovu

Kako se rad Milosrdnih sestara svetog Križa širio i povećao im se broj članica, kuća u koju su došle 1868. godine, postala je premalena. Zemljište za gradnju novog samostana i crkve, nasuprot starom samostanu, darovao je biskup Strossmayer 1899. godine. Gradnja samostanske crkve je povjerena građevinskom i arhitektonskom ateljeu Axman i Domes iz Osijeka, a trajala je od 1906. do 1908. godine. Detalje o darovnici biskupa Strossmayera te o gradnji crkve i samostana, saznajte ovdje.

Crkva se nalazi između dva krila samostana. Zgrada provincijalne kuće građena je u stilu secesije, a crkva u stilu francuskog kasnog baroka, u obliku latinskog križa.

Crkva je duga 37, široka 11, a visoka 17 metara.

Samostanska crkva u Đakovu nema vrijednost samo s gledišta arhitekture ili kao kulturni spomenik. Ona je mnogo više, dom Božji, kuća molitve i duhovnosti, mjesto susreta te srce redovničke zajednice Milosrdnih sestara sv. Križa. Blagoslov nove crkve je održan na glavnu svetkovinu Družbe, dan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna 1908. godine. Obavio ga je biskup Anđelko Voršak, kapitularni vikar. Tema prve propovijedi u novosagrađenoj crkvi bila je: “Radujte se u Gospodinu, koji je eto među nama!”.

Samostanska crkva u Đakovu ima četiri oltara

Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćenim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama. Izrađeni su u tradicionalnom tirolskom stilu, s mnogo pozlaćenih i polikromiranih ornamenata, u radionici Franza Martinera iz Tirola.

Odabrani sveci na oltarima pripadaju krugu onih, koji se napose štuju u Družbi sestara sv. Križa.

Slika u središtu glavnog oltara prikazuje Presveto Srce Isusovo, zaštitnika samostanske crkve. Naslikao ju je poznati bečki slikar Josef Kastner mlađi (1844.-1923.), a prikazuje Isusa u nadnaravnoj veličini, kako stoji na oblaku okružen licima anđela. Usred njegovih prsa je presveto Srce, koje krvari okrunjeno trnjem, a iznad kojeg je križ. Na strani srca nalazi se krvava rana. Podsjeća na onu nanesenu Isusu na križu te simbolizira rane koje mu čovjekovi grijesi i dalje nanose. Presveto Srce okruženo je plamenom, simbolom gorućeg milosrđa, Spasiteljeve gorljive ljubavi prema svim ljudima.

Isus nas dočekuje raširenih ruku u znak dobrodošlice.

Pred oltarom Presvetoga Srca Isusova, sestre polažu svoje prve i doživotne zavjete.

S desne strane od spomenute slike je kip sv. Franje Asiškog. Izrađen je od plemenitog drveta, a visok je oko 180 cm. Gleda prema unutrašnjosti crkve, ka vjernicima. Nosi franjevački habit kestenjaste boje, jednostavnu tuniku s kukuljicom i bijeli pojas na koji se vežu tri čvora. Čvorovi predstavljaju tri redovnička zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoću. U lijevoj ruci drži visoko uzdignut križ, izvor i inspiraciju svoje svetosti. Na blagdan svetog Franje čitaju se njegove riječi, koje kažu: “Ne daj Bože da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina mog”.

S lijeve strane se na glavnom oltaru nalazi kip sv. Klare. Identične je visine kipu sv. Franje. Prikazuje sv. Klaru koja s obje ruke drži pokaznicu i u nju upire pogled pun divljenja. Obučena je u jednostavnu i tradicionalnu službenu odjeću klarisa, svjetovnog reda kojem je pripadala. Ima smeđi habit, opasan bijelom kordom na kojoj su tri ili četiri uzla, kao podsjetnik na zavjet poslušnosti, čistoće i siromaštva. Ogrnuta je plaštom zlatne boje.

Prema tradiciji u redu klarisa, habit predstavlja vjenčanu, a ujedno i pokorničku odnosno pokajničku haljinu. Veo je oduvijek u crkvi bio simbol zaručništva s Kristom.

Pomoćni oltar Marije Majke Divne

S desne strane od glavnog oltara je pomoćni oltar Marije Majke Divne. Na oltarskoj slici je prikazana Marija u bijeloj haljini s bogatim naborima, s bijelim šalom oko glave i na ramenima. Na njoj je prsluk boje krvi, a iznad glave aureola, oznaka svetosti. Dva anđela drže krunu iznad njezine glave, kao pravoj kraljici nebesa i našoj zajedničkoj nebeskoj majci. Umiljati lik na slici ističe Marijine kreposti i zanimanje: Upravo razmišlja, prestala je presti. Vreteno je spustila u krilo, knjigu je poklopila na košaricu. Njoj na desno nalazi se u vazi bijeli ljiljan.

Molitva, čistoća i rad ispunjava život redovnica, a to bi trebao biti uzor za svaku mladu djevojku koja se sprema za život. Zbog toga se “Majka Divna” štuje po svim njihovim zavodima i školama.

Pomoćni oltar svetog Josipa

S lijeve strane od glavnog oltara je pomoćni oltar svetog Josipa. Slika iznad oltara prikazuje svetog Josipa, tesara iz Galileje, Marijinog zaručnika te Isusovog poočima i hranitelja. Nježno pridržava malog Isusa, kojeg je stavio na radni stol u svojoj radionici. Iznad njih su dva anđela s bijelim ljiljanom u ruci. Na dnu slike se druga dva anđela igraju i drže pilu za rezanje drveta.

Ljiljan je cvijet posebne simbolike, uzvišenog značenja i prekrasne vanjštine. Simbol je Svetog Josipa i Dana očeva.

Crkva u Đakovu: pogledajte umjetničke vitraje na prozorima

Vitraj je posebnim načinom oslikano staklo, povezano olovnim okvirima, koje se najčešće nalazi na crkvenim prozorima. Kroz sebe pušta sunčeve zrake i stvara najblistavije i najljepše boje među svim slikarskim tehnikama. Prizor se mijenja od zore do sutona te budi različite osjećaje i uvijek upućuje na duhovnu prisutnost.

Kod oltara sv. Josipa možete vidjeti veliki prozor s vitrajem, prizorom Rođenja Isusova, a kod oltara Majke Božje na vitraju je prikazano Uskrsnuće Kristovo. Uzduž crkve se sa svake strane nalaze još dva prozora-vitraja, a na dnu crkve i dva mala vitraja, simbola Euharistije: janje i pelikan.

Vitraji su izrađeni u staklarskoj radionici u Innsbrucku, poznatoj umjetničkoj tvrtki koja djeluje i danas, a osnovana je 1861. godine. Crkveni prozori i vitraji iz ove radionice, nalaze se u više od 4000 crkava i katedrala diljem svijeta.

Postaje križnog puta

Tirolske drvorezbarske radionice imaju dugu i bogatu tradiciju, a prve nastaju još u srednjem vijeku. Crkva Presvetog Srca Isusova obogaćena je reljefnim slikama koje su izrađene upravo u južnom Tirolu. Ručno su izrezbarene i obojane u radionici već spomenutog Franza Martinera, kipara i graditelja oltara iz austrijskog mjesta St. Ulrich, Gröden. Reljefne slike prikazuju 14. postaja križnog puta. Umetnute su u pozlaćene okvire s pozlaćenim i izrezbarenim križem na vrhu.

Rezbarenje je jedna od najtežih vrsta ukrašavanja. Zahtijeva veliko iskustvo, preciznost, znanje i mirnu ruku.

Reljefi križnoga puta su izrađeni u tradicionalnom tirolskom stilu.

Mozaik s križem i blaženicama

Na početku glavne lađe crkve, s lijeve se strane nalazi niša s predivnim mozaikom u pozadini. Izradio ga je akademski kipar i isusovački brat, Zdenko Vidović. U niši je križ s raspetim Isusom u prirodnoj veličini i slike blaženih sestara.

Za izradu mozaika prikupljen je kamen iz raznih dijelova svijeta.

Ispred križa je klecalo na kojem se možete pokloniti raspetom Isusu i slikama blaženih sestara, na čelu sa već spomenutom suosnivačicom Milosrdnih sestara svetoga Križa, blaženom časnom majkom, Marijom Terezijom Scherer. Ovdje su slike još dvije časne sestre koje su također proglašene blaženima: sestrom Urlikom Nisch iz Njemačke (1882.-1913.) i s. Zdenkom Schelingovom iz Slovačke, koja je bila žrtva staljinističkog terora i provela godine u zatvoru. Tu je i slika sestre Amadee Pavlović, bivše poglavarice sestara sv. Križa u Đakovu, koja je proglašena Pravednicom među narodima i na putu je svetosti.

Oltar svetog Antuna

Pomoćni oltar sv. Ante nalazi se s desne strane, prije samog ulaza u središnji prostor crkve. Kip sv. Ante je izrađen od drveta, u prirodnoj veličini. Obučen je u franjevački habit kestenjaste boje, a oko pasa ima omotano uže, s kojeg visi križ i koje ima tri čvora. Čvorovi podsjećaju na tri redovnička zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoću. Sv. Ante u jednoj ruci drži knjigu na kojoj stoji dijete Isus, a u drugoj bijeli ljiljan. U crkvi je veliko slavlje 13. lipnja, na blagdan sv. Ante.

Kip sv. Ante je prenesen u ovu crkvu iz Bogoslovnog sjemeništa. Jedino je što je ostalo od nekadašnjeg Franjevačkog samostana, koji je izgorio u vrijeme Turaka.

Kip sv. Ante

Orgulje – kraljica svih instrumenata

Crkva Presvetog Srca Isusova u Đakovu, orgulje je dobila tek 30 godina nakon što je izgrađena. Samostanska kronika bilježi da je to ponajprije zasluga preč. Rudolfa Šverera, kanonika i rektora Samostana.

Orgulje je izradio domaći majstor Josip Majdak iz Zagreba. Dispoziciju je izradio o. Anzelmo Canjuga, kapucin, poznati skladatelj. Sadašnja organistica je sestra Svjetlana Paljušević i pod njenim umjetničkim vodstvom dolazi do izražaja sva ljepota i mogućnosti novih orgulja.

Zvona i satni mehanizam

Samostanska crkva u Đakovu je sadašnja zvona dobila pri obnovi 1979. godine. Brončana su i izrađena kao umjetnička rukotvorina, tradicionalnim postupkom oblikovanja kalupa od gline. Izlivena su u ovoj radionici u Njemačkoj, a u Đakovo dovežena 8. lipnja 1979., kada ih je blagoslovio preuzvišeni biskup Ćiril Kos.

Prvo je zvono teško 400 kg. Promjer mu je 90 cm, a nosi natpis “Presveto Srce Isusovo, uzdam se u te!”. Drugo zvono ima težinu od 220 kg, promjer 73 cm i natpis “Prečisto Srce Marijino, budi naše spasenje!”. Treće je zvono teško 120 kg, promjer mu je 59 cm, a na njemu je natpis “Sveti Josipe, moli za nas!”.

Neobična je priča vezana uz trenutak kada su zvona dizana u toranj: Kada je počelo dizanje prvog zvona, spustila se jaka kiša, praćena sijevanjem i grmljavinom. Tjednima prije toga nije bilo kiše i ova je kiša bila kao znak s neba. Kada je treće zvono smješteno na mjesto, istog se časa nebo razvedrilo. Neki prolaznici, promatrajući dizanje zvona, govorili su: “Ovo je za pamćenje!”.

Zvona zvonjavom prate preminule sestre na zadnji počinak, navješćuju samostanske i crkvene svečanosti te zajedno s katedralnim zvonima daju hvalu Bogu. S njima je povezan precizni satni mehanizam, koji točno otkucava vrijeme svakih petnaest minuta. Nalazi se na zvoniku ispod obnovljene bakrene kupole i vidljiv je izdaleka, s koje god strane prilazili samostanskoj crkvi.

Crkva Presvetog srca Isusova u Đakovu uvijek ima otvorena vrata za sve ljude, male i velike, zdrave i bolesne, pa i grješnike koji u njoj traže utjehu i oproštenje grijeha. Na kraju ovog našeg malog posjeta samostanskoj crkvi, možemo se prisjetiti predivne pjesme o Milosrdnim sestrama svetoga križa, koja između ostalog glasi:

“Sveti je Križ vjerna utjeha za svakog tko srce ima.
Pod okriljem Presvetog Srca
kliknimo svi: Hvala njima!”

Fotografije: Teodor Horvat