Đavolja Varoš - posjetite čudo prirode u južnoj Srbiji
Vodim vas na mjesto koje sam odlučila posjetiti u trenutku kad sam ga vidjela na Instagramu, mjesto prepuno boja, radi kojeg se isplati skrenuti s autoceste! U pravo čudo prirode gdje niču kule od zemlje i teče narančasti potok, gdje vjetar kreira i viče, a voda ruši i modelira. U putopisu saznajte zašto je Đavolja Varoš mjesto koje svaki ljubitelj spektakularne prirode mora posjetiti.
Đavolja Varoš se nalazi u južnoj Srbiji, na obroncima planine Radan. Od Niša je udaljena oko 90 km, a obzirom da se vozi lokalnim cestama, to je oko sat i pol vožnje. Od Beograda treba četiri sata autom. Završni dio ceste je uža planinska cesta na čijem se kraju nalazi veliki parking.
Prvi dojam je bio neponovljiv jer sam ga podijelila sa svojom djecom: stali su, gledali i nisu mogli vjerovati što vide.
Đavolja Varoš mi se motala po glavi od trenutka kad sam saznala da postoji. Prva prilika da ju posjetimo pojavila se kad smo se vraćali s road tripa po Makedoniji, u veljači 2025. godine.
Što je Đavolja Varoš?
Piše na službenoj stranici da se Đavolja Varoš sastoji od dva, u svijetu rijetka, prirodna fenomena. Prvi fenomen su specifični oblici reljefa, zemljane figure ili kule koje okomito stoje prkoseći vjetru i vodi. Na svojim vrhovima drže veće ili manje kamene blokove. Drugi fenomen su dva izvora jako kisele vode s visokom mineralizacijom – zovu se Crveno vrelo i Đavolja voda. Njihov pH je od 1,5 do 3,5, što znači da su među najkiselijim prirodnim vodama u Europi. Da sve to bude zanimljivije, jedan od ta dva potoka je narančaste boje.
U trenutku našeg dolaska nisu radili ugostiteljski objekti, a na žalost ni suvenirnice pa se nisam ponovila u magnetić.
Ulaz u Đavolju Varoš se naplaćuje od trećeg mjeseca u godini pa ponesite dinare. Cijene ulaznica saznajte ovdje. Od parkinga do vidikovca vodi šumska staza kraj potoka. Uz nju su postavljeni drveni kipovi, edukativne ploče, rasvjeta, klupe i stolovi za piknik. Na više mjesta su i QR kodovi koje možete skenirati pa saznati više detalja. Trebalo nam je 15-tak minuta da došetamo do vidikovca.
Mislili smo da smo sami pa smo ugledali njega.
I njegove prijatelje…
Šuma je bila bez lišća, a u kontrastu s izrazito narančastim potokom djelovalo je kao da smo u svijetu bez boje.
Đavolja Varoš ima noćnu rasvjetu, a u sezoni se povremeno na kulama rade svjetlosne projekcije.
Postoje ta neka mjesta gdje ćete reći da se Priroda poigrala stvarajući ih
Naslagala je ovdje Priroda na strmoj nizbrdici brojne “kule” koje stoje jedna blizu druge i uzdižu se prema nebu. Na uske vrhove im je stavila kamene blokove. I s bojama se zabavila: koristila je i smeđu, i crvenu, i narančastu, onda malo bijele, sitno sive… Negdje je crtala pruge, negdje je neuredno šarala.
U podnožju kula možete složiti svoj dvorac od kamenčića.
Ne možete hodati među tim kulama, iako ćete poželjeti prijeći na tu drugu planetu, ali ih možete dobro promotriti s dva vidikovca ili iz njihovog podnožja.
Vodite računa da do vidikovaca vode stepenice i da teren nije prilagođen osobama koje se teže kreću.
Pogled s nižeg vidikovca.
Gornji vidikovac.
Zemljane kule su visoke između 2 i 15 metara, a široke od pola do 3 metra. Obratite pažnju da su bolje očuvane one kule koje na svom vrhu imaju “kapu” od kamena.
Đavolja Varoš ima čak 202 zemljane kule. Zanimljiv je podatak koji kaže da je taj broj uvijek isti – kako se jedna kula uruši, druga nastane.
Još jedno mjesto u Srbiji koje pamtim po bojama, točnije – po jednoj boji, je jedna potpuno bijela pećina!
Kako nastaju ove neobične zemljane kule?
Erozija je prirodan proces trošenja, razaranja i odnošenja površinskog sloja tla, djelovanjem vode, vjetra i gravitacije. Đavolja Varoš ima zadovoljene sve kriterije da erozija bude jaka. Kule se nalaze na strmom terenu pa rahla zemlja lako klizi prema dolje. Kiše su ovdje obilne i sa sobom nose zemlju u potocima. Vjetar često puše, stanjuje kule i rahli površinski sloj tla, a stvara i neobične zvukove divljajući po planini. Kako je onda moguće da nastanu kule od zemlje???
Vjetar, kiša i gravitacija odnose površinski sloj zemlje, no ne i zemlju koja stoji ispod većeg kamenja. Svaki teški kamen kao da čuva stup zemlje ispod sebe, dok okolna zemlja odlazi erozijom. S vremenom ispod kamena počne polako “nicati” kula. Kiša stvori potok koji teče oko njenog podnožja, odnosi zemlju oko nje pa kula sa svakom kišom raste u visinu. Neke su kule visoke čak 15 metara, stoje ponosno sa svojom kamenom kapicom na glavi.
Kamene “kape” čuvaju kule od erozije. Stoje na uskim vrhovima kula, a težina im je veća od 100 kg.
Dođe nekad i dan kada kamen padne s vrha kule. Ne štiti ju više, odnijet će njenu zemlju vjetar i voda. A kamen? Vjerojatno će poslužiti nekoj novoj kuli da “naraste”. Đavolja Varoš kao da je živa, ovdje se krajolik stalno mijenja.
Bilo bi lijepo vidjeti ovaj kraj opet, kada sve postane zeleno…
Đavolja Varoš je proglašena spomenikom prirode 1995. godine, a pod posebnom je zaštitom države još od 1959. godine.
Legenda o kamenim svatovima
S vidikovca na samom vrhu, pogled pada na dvije strme padine prepune kula. One nose nazive “Đavolja Jaruga” i “Paklena Jaruga”.
Jednom davno ovdje su živjeli dobri i skromni ljudi, pravi vjernici. Zasmetalo je to đavolu pa im je dao “đavolju vodu”, zbog koje su odlučili vjenčati brata i sestru. Jedna ih je vila, kojoj je i danas Đavolja Varoš dom, pokušala spriječiti. Nije uspjela pa se počela moliti Bogu da spriječi vjenčanje. Bog je uslišio njenu molbu, zapuhao je jak vjetar i okamenio cijele svatove.
Postoje i druge legende koje govore o tome što su zapravo ove kule.
U Đavoljoj Varoši posjetite i drvenu crkvu sv. Petke, koja je izgrađena na temeljima crkve iz 13. stoljeća.
Pronađite rudarska okna
Djeca ko djeca pa je tako moja kćer umočila prst u narančasti potok. Tako je obojan zbog visoke koncentracije željeza. Svi smo bili iznenađeni metalnim mirisom koji se zadržao na prstu neko vrijeme. Jasno je svima nama da je okolno tlo prepuno raznih ruda, a bilo je to jasno i ljudima još u 13. stoljeću. Srpski su vladari zato ovdje bili pozvali jedne od najpoznatijih rudara toga vremena, germanske rudare Sase. Izgradili su Sasi u planini rudnik pa iz nje vadili željezo, bakar, olovo i cink. Pronašli su tu čak i srebro i zlato.
Danas je u Đavoljoj Varoši istraženo jedno rudarsko okno koje je dugo oko 800 metara. Vi nećete ući u rudnik, ali potražite uz potok tri okna. Iz njih izlazi trag narančasto crvene boje i nestaje u potoku.
Otvori na rudarskim oknima su jako uski i kroz njih su u rudnik mogli ući samo iskusni rudari.
Malo skrećem s teme: u slučaju da živite u sjevernoj Hrvatskoj i htjeli bi obići neki rudnik, stari rudnik željeza možete obići u blizini Samobora. Zove se Sveta Barbara. Rudnik srebra posjetite na Medvednici.
Đavolja Varoš je uvrštena među sedam prirodnih čuda Srbije
Zašto se ovo mjesto zove “Đavolja Varoš”? Tako ju je narod nazvao, a nekoliko je razloga. Prvo, djeluje izvanzemaljski, što vidite i na slikama. Drugo, kad vjetar puše, a pogotovo kad je oluja, s ovog mjesta viču i uzdišu neobični i zastrašujući zvukovi. Plašili su oni lokalno stanovništvo u davnoj prošlosti. Treće, voda je ovdje narančasto crvena, metalnog mirisa i okusa (nemojte ju piti). Ljudska mašta radi svašta pa su ljudi zaključili da ovdje živi vrag.
Mnogi posjetitelji tvrde da je Đavolja Varoš prepuna snažne energije, a neki čak prijavljuju neobične senzacije. Mi smo se osjećali dobro, nekako posebno, možda zato što smo bili sami s djecom u ovom čudu prirode. Iskrena preporuka da skrenete s autoceste kad ste u ovom dijelu Srbije i posjetite Đavolju Varoš.
