Kutaisi: što vidjeti u nekadašnjoj prijestolnici Gruzije
Kutaisi je drugi po veličini grad u Gruziji. Kroz stoljeća je bio prijestolnica antičke Kolhide, jedno od središta srednjovjekovne Gruzije i kasnije glavni grad Kraljevstva Imereti. Pišem vam ovo kako biste znali cijeniti grad u koji ste došli. Možda vas neće toliko vizualno impresirati kao neki drugi gradovi, no priča odlične priče i svakako ga trebate posjetiti kad putujete u Gruziju. U putopisu saznajte po čemu je Kutaisi poznat i na što trebate u njemu obratiti pažnju, a napisat ću vam i par zanimljivosti o gruzijskom jeziku i pismu, kao i legendu o drevnoj zemlji Kolhidi.
Grad Kutaisi ima svoj aerodrom na koji slijeću izravni letovi iz Budimpešte. Mi smo stigli jednim takvim noćnim letom i odmah smo na aerodromu rentali auto pa se odvezli na Kavkaz. U Kutaisi smo se vratili nakon što smo obišli grad Mestiju i selo Ushguli na Kavkazu, kao i palaču Dadiani u gradu Zugdidi. Smještaj smo u Kutaisiju uzeli preko Bookinga. Parkiranje je u gradu besplatno. Za internet smo koristili Airalo.
Kutaisi je u trenutku našeg dolaska, unatoč kišici bio neobično pun mladih ljudi. Onako, hodali smo kao puževi kroz gužvu, ukrašenim, svečanim i glasnim ulicama. Onda smo malo guglali pa shvatili da smo u Kutaisi došli na Dan grada, koji se na raznim koncertima na otvorenom slavi dugo u noć. Druga stvar koju smo primijetili bilo je da su po svuda cvjetovi kamilice, tratinčica i ivančica te da djevojke šetaju s bijelim cvijetnim vjenčićima na kosi, većinom od svježe ubranog cvijeća.
Ivančice u kafiću
Ovo su neki jednodnevni izleti na koje možete otići iz Kutaisija i koji imaju dobre recenzije:
Kutaisi je najstariji grad u Gruziji
Dan grada u Kutaisiju zove se Kutaisoba ili Gviriloba (“gvirila” znači tratinčica pa je ovo Dan tratinčica), a slavi se svake godine 2. svibnja. To je jedan od najvažnijih i najveselijih lokalnih festivala u Gruziji. Tradicija je započela 1920-ih kada su srednjoškolke prodavale tratinčice koje su same ubrale, kako bi skupile novce i pomogle ljudima koji boluju od tuberkuloze. Bijeli cvijetni vjenčići su s vremenom postali jedan od glavnih simbola praznika.
Zgrada kazališta na glavnom trgu bila je ukrašena velikim bijelim cvjetovima.
Na Dan grada su u centru organizirani razni sajmovi na kojim možete kupiti lokalne proizvode. Navečer se na glavnom trgu organizira veliki koncert, na kojem se nama činilo da neke riječi pjevaju na hrvatskom pa ću vam zato sad napisati par detalja o gruzijskom jeziku.
Kratko o gruzijskom jeziku
Gruzijski jezik pripada grupi kartvelskih jezika, maloj i vrlo staroj jezičnoj porodici karakterističnoj za područje Kavkaza. Toj grupi pripadaju i svanski, mingrelski i lazski jezik. S druge strane, hrvatski pripada skupini slavenskih jezika i nema nikakve sličnosti s gruzijskim. Ali…
Dok smo stajali i slušali koncert, učinilo nam se da prepoznajemo neke riječi iz našeg jezika pa smo s brojnim drugim ljudima i zapjevali jednostavne refrene. Najčešći razlog za to bile su slučajne podudarnosti u zvuku jer su neki izrazi stvarno nalikovali nama poznatima. Također, gruzijski jezik ima puno tvrdih suglasnika i kratkih samoglasnika, pa malo zvuči „istočnoeuropski” ili djelomično slavenski. Barem nama. Iako, opet napominjem, riječi koje su nam zvučale poznato znače nešto sasvim drugo od onoga na što mi mislimo. Što se tiče Gruzijaca, čim bi nas čuli pomislili bi da smo Rusi.
Gruzijci imaju vlastito pismo
Gruzijsko je pismo jedno od ljepših koje sam vidjela, zaobljeno, lepršavo, bez velikih i malih slova. Zapravo uopće ne izgleda kao slova nego kao neki ukrasi ili umjetničko djelo. U mojoj glavi bi tako trebalo izgledati neko vilenjačko pismo. Maleni ga Gruzijci uče od početka školovanja, a latinicu uče uz engleski ili neki drugi strani jezik.
Gruzija je jedna od rijetkih država koja koristi potpuno jedinstveno nacionalno pismo.
Wendy’s u Kutaisiju
Gruzijsko pismo jedno je od najposebnijih pisama na svijetu. Počelo se razvijati oko 5. st., a vjerojatno i prije toga jer o njemu postoje zapisi iz antičkog, predkršćanskog perioda. Kroz povijest su postojala tri oblika gruzijskog pisma, a sve njih UNESCO smatra dijelom gruzijske kulturne baštine. Najmoderniji oblik njihovog alfabeta zove se “mkhedruli”, a iako se smatra modernim osmišljen je u davnom 10. st. i potpuno je drugačiji od latinice, ćirilice ili arapskog pisma.
Današnji alfabet mkhedruli ima 33 slova. Svako slovo predstavlja jedan glas, kao i naša abeceda, a koriste oni i neke glasove koje mi nemamo. Riječ se čita upravo onako kao je i napisana, pod uvjetom da ste naučili slova.
Gruzijski Spar
Kako se zove “Gruzija” u Gruziji?
Zanimljivost: Gruzijci svoju zemlju ne zovu “Gruzija”. Zovu je Sakartvelo, što otprilike znači “zemlja Kartvela” odnosno Gruzijaca. Korijen svega je riječ Kartli, naziv povijesne regije u središnjoj Gruziji oko današnjeg Tbilisija. Ta regija bila je političko i kulturno središte stare gruzijske države pa je njezino ime postupno postalo naziv za cijeli narod i državu.
“Sakartvelo” se gruzijskim alfabetom piše ovako: საქართველო. “Kutaisi” se piše ovako: ქუთაისი.
Što posjetiti u Kutaisiju?
Bijeli most na rijeci Rioni
Bijeli most je pješački most koji prelazi rijeku Rioni u starom dijelu Kutaisija. Izgrađen je sredinom 19. st. prema projektu vojnih inženjera. Naziv dolazi od bijelih ograda i bijelih kamenčića u rijeci ispod njega. Nama je padala kiša stalno i sve je na žalost bilo prilično sivo.
Rijeka Rioni, preko koje most vodi, izvire visoko u Kavkazu, a nakon više od 300 kilometara ulijeva se u Crno more kod grada Poti.
U antičko doba Rioni je bila važan trgovački put između Crnog mora i unutrašnjosti Kavkaza. Brodovi su njome prevozili robu još prije više od dvije tisuće godina.
Jedna lokalna priča kaže da su mladići dokazivali hrabrost i ljubav skakanjem s mosta u rijeku. Ta je tradicija toliko poznata da je prikazana i u gruzijskom filmu “An Unusual Exhibition”. Na ogradi mosta vidjet ćete brončanu skulpturu “Picasso Boy”. Prikazuje ona dječaka s dvije kape, a inspirirana je scenom iz spomenutog filma, u kojem dječak skače s mosta u rijeku.
Zove se “Picasso boy” jer su mu proporcije neobične i asocira na Picassov kubistički stil.
Uz Bijeli most nalazi se lijep White Bridge Art park sa skulpturama i klupama u hladovini.
U vrijeme našeg dolaska po svuda su visjeli raskošni cvjetovi glicinije.
Zlatna palača u Kutaisiju
Iako ćete zbog naziva pomisliti da ćete ne znam kakav spektakl vidjeti, Zlatna palača (Okros Chardakhi) nije ni zlatna ni velika. Smjestila se na lijevoj obali rijeke. Riječ je o maloj palači ili paviljonu koji je služio kao rezidencijalni i reprezentativni prostor gruzijskih kraljeva, posebno u razdoblju kad je Kutaisi bio prijestolnica zapadne Gruzije (Imeretije).
Današnja građevina potječe uglavnom iz 18. stoljeća, a povezuje se s kraljevima iz dinastije Bagrationi.
Kutaisi ima staru žičaru i sovjetski zabavni park
Žičarom se nismo vozili, no vama za informaciju pišem da se na uzvisini na desnoj obali rijeke Rioni nalazi sovjetski zabavni park, do kojeg iz centra grada vozi vrlo starinska žičara s mini kabinicama. Vidjet ćete žičaru sa spomenutog mosta. Ako se poželite provozati, u vrijeme našeg dolaska su primali samo keš. Trebala bi žičara raditi do 20h, a to je informacija iz svibnja. Donja se postaja nalazi u blizini Zlatne palače.
Zabavni park je izgrađen sredinom 20. stoljeća, u vrijeme dok je Gruzija bila dio Sovjetskog Saveza.
Obratite pažnju na murale
Luk Mon-Plaisir je nekad bio ulaz u drvenu zgradu kina iz 1909. Danas tog kina više nema, ali je ulaz sačuvan kao prolaz. Vodi u mali pješački dio, kao neko dvoriše na čijim se zidovima nalaze brojni lijepi murali.
Vjerojatno ćete pri šetnji gradom naići na ogroman spomenik iz sovjetskog razdoblja. Zove se Slava radu i sadrži tipične sovjetske motive, poput radnika, vojnika i kolektivnog jedinstva. Komunistička je vlast u Sovjetskom savezu pokušavala privući radnike da bolje i više rade, ističući spomenicima njihovu važnost i veličajući njihov trud.
Nije ovaj spomenik u najboljem izdanju pa baš i ne djeluje kao da ga u gradu vole.
Kada dođete u Kutaisi, ovu legendu morate znati!
Kutaisi je bio prijestolnica Kolhidijskog kraljevstva (Kolhide) od 6. stoljeća prije Krista. Kolhida je bila izuzetno bogata država na istočnoj obali Crnog mora, kao i važna trgovačka i pomorska regija povezana s Grcima, Perzijancima i kasnije Rimljanima. Područje je bilo bogato zlatom i drvom, a bila je razvijena i poljoprivreda. Obzirom da je Kutaisi bio glavni grad Kolhide, lokalcima je jako važna antička legenda u kojoj se spominje Kolhida i Zlatno runo, a čija skraćena verzija ide ovako:
U grčkom gradu Iolkos mladi junak Jazon trebao je vratiti prijestolje koje mu je oteo stric. Da bi dokazao da je dostojan kralj, dobio je gotovo nemoguć zadatak: morao je donijeti Zlatno runo iz daleke zemlje Kolhide. Zlatno runo bilo je čarobno runo zlatnog ovna, a čuvao ga je zmaj koji nikad ne spava. Jazon je okupio skupinu heroja poznatih kao Argonauti i s njima je stigao u Kolhidu, kojom je vladao kralj Ajet.
Ključ cijele priče bila je kći kralja Ajeta, čarobnica Medeja. Zaljubila se u Jazona i odlučila mu pomoći. Da bi dobio runo, Jazon je morao ukrotiti vatrene bikove, posijati zmajeve zube iz kojih niču ratnici i svladati zmaja. Uz Medejinu pomoć Jazon je uspio, uzeo je Zlatno runo i zajedno s Medejom otišao vratiti prijestolje.
Mnogi povjesničari vjeruju da mit o Zlatnom runu ima stvarnu podlogu. U Kolhidi se zlato ispiralo iz rijeka pomoću ovčjih koža, na kojima bi se zlatne čestice zadržavale. Upravo bi takva “zlatna koža” mogla biti inspiracija za priču.
Legenda povezuje Gruziju s jednim od najpoznatijih mitova antičkog svijeta i daje joj posebno mjesto u europskoj mitologiji.
Tko je spasio nacionalno blago Gruzije?
Jedna od važnijih ličnosti moderne gruzijske povijesti bio je arheolog i povjesničar koji je istraživao nalazišta drevne Kolhide, Ekvtime Takaishvili. Rođen je 1863., a umro 1953. godine. Prikupio je on i dokumentirao ogroman broj rukopisa, crkvenih predmeta i arheoloških artefakata.
Nakon sovjetske okupacije 1921., Takaishvili je s gruzijskom vladom otišao u emigraciju u Francusku. Sa sobom je ponio nacionalno blago Gruzije kako bi ga zaštitio. Desetljećima je u Parizu čuvao umjetnine, rukopise i zlatne predmete. Živio je skromno, gotovo u siromaštvu, ali nikada ništa nije prodao. Nakon Drugog svjetskog rata vratio je cjelokupno blago u Gruziju.
Zbog njegove odanosti i poštenja, Gruzijska pravoslavna crkva je Takaishvilija proglasila svecem 2002. godine.
Kutaisi: istražite glavni trg i fontanu Colchis
Ako se pitate zašto sam vam napisala legendu o Kolhidi i Zlatnom runu, sve će vam biti jasno kad na glavnom trgu u Kutaisiju vidite fontanu.
Fontana Colchis je moderna fontana koja slavi povijest Gruzije – drevnu Kolhidu i legendu o Zlatnom runu. Na fontani se nalazi 30-ak uvećanih zlatnih replika predmeta i kipova koje su arheolozi pronašli na raznim arheološkim nalazištima u zapadnoj Gruziji. Originalni kipovi su izrađeni u vrijeme dok je Kolhida bila bogata zemlja i puno su manji od replika na fontani.
Na trgu je bio koncert povodom proslave Dana grada pa je bila velika gužva.
Skulpture na fontani prikazuju umjetnički izrađene konje, jelene, lavove, bikove i mitske figure. Izrađeni su po uzoru na arheološke artefakte iz Kolhide.
Najpoznatiji motiv na fontani je replika tzv. “Tamada” figurice.
Originalna brončana Tamada figurica prikazuje čovjeka koji u ruci drži rog za vino. Vidjeli smo ju sljedećeg dana u muzeju u Vani, gradiću u kojem je nađena i u kojem je jedno od važnijih arheoloških nalazišta antičke Kolhide. Iznenadili smo se koliko je originalna figurica malena, manja od pedlja, za razliku od ogromnog zlatnog kipa na fontani.
Repliku Tamada figurice vidjeli smo i u Tbilisiju, što govori o važnosti Kolhide u današnjoj Gruziji.
Što još trebate vidjeti na glavnom trgu?
Glavni trg u Kutaisiju nosi ime po gruzijskom kralju Davidu IV., poznatijem kao David Graditelj. Vladao je od 1089. do 1125. i smatra se jednim od najvažnijih i najuspješnijih gruzijskih vladara. Na trgu se nalaze zgrade iz 19. i 20. stoljeća, iz vremena Ruskog Carstva kad je Kutaisi bio administrativno središte regije. Fasade su kombinacija klasicizma i sovjetske monumentalnosti. Na trgu je i jedno od najvažnijih kazališta u Gruziji. Prva je predstava u Dramskom kazalištu Meskhishvili održana 1861. godine.
Kutaisi voli isticati svoju povezanost s antičkom prošlošću pa se između glavnog trga i parka nalaze stupovi koji djeluju antički, iako su novijeg datuma.
Prošetajte kroz glavni park
Postoji ovaj park skoro 200 godina, a u trenutku našeg dolaska bio je prepun ljudi i štandova s raznim proizvodima. U prošlosti je bio privatni vrt gruzijske princeze. U njemu se nalaze brojni kipovi.
Bijeli kip prikazuje sestre Ishkhneli. One su u prvoj polovici 20.st. pjevale gruzijske narodne pjesme i zaslužne su za razvoje te glazbe u Gruziji.
Zeleni bazar – probajte tradicionalne slatkiše
Zeleni bazar je najpoznatija tržnica u gradu Kutaisi, na kojoj možete svašta kupiti. Preporuka, probajte tradicionalni gruzijski slatkiš churchkhela. Tržnica radi do 19h, ali čak i ako dođete nakon tog vremena prošetajte do nje kako biste vidjeli jedan zid u njenoj neposrednoj blizini.
Kolhetijska panorama (Pano Kolkhett) je masivna visoko reljefna skulptura iz sovjetskog doba. Lokalni umjetnik Bernard Nebieridze radio ju je 10 godina. Nakon njegove smrti 1987., djelo su dovršili njegovi suradnici. Prikazuje ključna razdoblja gruzijske povijesti, mitološke i povijesne ličnosti povezane s Kutaisijem i Kolhidom te je popularna kulturna i turistička atrakcija u gradu.
Glavna tema reljefa su mitovi, povijest i simboli Kolhide, drevnog kraljevstva o kojem ste već pročitali legendu.
U Kutaisiju možete obići i Francusku četvrt, crkvu Holy Annunciation Temple iz 1862. (koja je izgrađena 1862. godine kao katolička crkva u baroknom stilu pa pretvorena u pravoslavnu crkvu) i katedralu Bagrati. Mi njih nismo stigli obići.
Ako ste raspoloženi za izlet, treba vam sat vremena autom od Kutaisija kako biste došli do jednog od najljepših vodopada u Gruziji i kako biste šetali stazom na litici, o čemu detalje saznajte ovdje. U ovom putopisu saznajte što se isplati posjetiti u okolici Kutaisija.
