Što posjetiti u Parizu? 2. dio

Pariz sam posjetio u vlastitoj organizaciji. U drugom dijelu putopisa o glavnom gradu Francuske saznajte više o Bulonjskoj šumi, Slavoluku pobjede, brdu Montmartre i crkvi sv. Germaina. Reći ću vam nešto i o francuskim restoranima te kolačima, a i prošetat ćemo uz rijeku Seine.

Nakon što sam jutro proveo u Versaillesu, po povratku u Pariz odlazim najprije do Bulonjske šume (Bois de Boulogne). Na putu do nje prošao sam pokraj dva poznata sportska terena. Jedan od njih je Park prinčeva (Parc des Princes), dom nogometnog kluba Paris Saint-Germain. Na njemu je na Svjetskom prvenstvu 1998. godine hrvatska reprezentacija igrala svoju posljednju utakmicu, pobijedila Nizozemce i osvojila broncu. Drugi poznati sportski teren je Stade de Roland Garros, na kojem se na zemljanoj podlozi igra jedan od 4 Grand Slam turnira – French Open. Nazvan je po Rolandu Garrosu, francuskom avijatičaru. Ostao je upamćen po hrabrosti kao vojni pilot u Prvom svjetskom ratu, a slavu je stekao 1913. godine zahvaljujući prvom neprekinutom letu preko Sredozemnog mora.

Park prinčeva

Bulonjska šuma

Površina Bulonjske šume je veća od 840 hektara i može ju se smatrati plućima glavnoga grada Francuske. Možda nije na razini otmjenosti i uređenosti poput vrtova Versaillesa ili Luksemburškog vrta spomenutog u prvom dijelu putopisa, ali treba istaknuti da se u njoj nalaze brojni parkovi, paviljoni, hipodrom, golf tereni, vrtovi, potoci, vodopad (Grand Cascade) te dva jezera (Lac Inférieur i Lac Supérieur).

Bulonjska šuma je nastala na zemlji koju je car Napoleon III. 1852. godine ustupio gradu Parizu, kako bi se pretvorila u javni park. Veća je i od Hyde parka u Londonu te Central parka u New Yorku.

Obzirom na veličinu ove šume kao i sadržaje koje nudi, mislim da u njoj možete provesti cijeli dan.

Slavoluk pobjede

Nakon Bulonjske šume prošetao sam do Slavoluka pobjede (L’Arc de Triomphe). Nalazi se na zapadnom kraju avenije Champs-Élysées. Gradnja ove istaknute znamenitosti započela je 1806. godine, nakon što su Francuzi krajem 1805. godine svladali ruske i austrijske snage u bitki kod Austerlitza (poznatoj kao “bitka tri cara”).

Slavoluk pobjede je jedan od najpoznatijih spomenika u gradu.

Bazilika svetog srca i brdo Montmartre

Podzemnom željeznicom odlazim do stanice Anvers, u parišku četvrt Montmartre u 18. arondismanu. Trebalo mi je desetak minuta hoda od stanice do jedne od najprepoznatljivijih i najznačajnijih vjerskih građevina u Francuskoj – bazilike Svetog Srca (Basilique du Sacré-Cœur). Radi se o katoličkoj crkvi i manjoj bazilici posvećenoj Svetom Srcu Isusovom. Od 8. prosinca 2022. godine, svrstana je među nacionalne povijesne spomenike (monuments historiques).

Brdo Montmartre je kroz povijest bilo poznato kao mjesto hodočašća. Naime, Saint-Denis, prvi biskup Pariza i mučenik iz 3. stoljeća, ubijen je zajedno s još dvojicom pripadnika klera upravo na području Montmartrea. Kasnije, u 5. stoljeću, Saint-Geneviève je uvjerila Parižane da podignu kapelu na mjestu na kojemu je Saint-Denis mučen i ubijen. Osim Saint-Denisa, štovali su se drugi anonimni kršćani koji su ovdje mučeni i ubijeni tijekom progona, što je pridonijelo da se brdo prozove Brdom mučenika, na francuskom Mont des Martyrs, odnosno Montmartre.

Toplo preporučam svima da se popnu na vrh brda jer se s njega pruža predivan pogled na Pariz. Osim toga, interijer crkve s lijepim vitrajima i mozaikom Krista u slavi, malo koga će ostaviti ravnodušnim. Unutrašnjost ove crkve na mene je ostavila jedan od najljepših i najsnažnijih dojmova na ovom putovanju.

Izgradnja bazilike je započela 1875. godine, a završila je 1914.. Posvećena je 1919. godine.

Malo o restoranima u Parizu

Ono što mi je upalo u oči tijekom boravka u Parizu je činjenica da mnogi restorani rade dvokratno. Neki rade samo 4 sata na dan, često od 12 do 14 pa ponovno od 20 do 22 sata.

Kad je u pitanju francuska kuhinja, pripazite da vas ne zavede baš svaka riječ francuskog jezika. Primjerice, tu sam večer naručio entrecôte grillée i pommes frites, a “entrecôte grillée” je u stvari najobičniji komad pečene svinjetine/govedine. No čim čujete naziv na francuskom, automatski ćete pomisliti da ćete jesti nekakvo gastronomsko čudo. Dakle, premda nazivi francuskih jela često zvuče poetično, ne mora nužno značiti da će jela biti na vrhunskoj razini. Ipak, ovaj primjer ne poništava činjenicu da je francuska kuhinja općenito na visokoj razini.

Probajte francuski kolač madeleine

Madeleine je tradicionalni mali kolač, odnosno biskvit, koji vuče korijene iz Commercyja i Liverduna, dviju općina regije Lorraine u sjeveroistočnoj Francuskoj. Popularan je u raznim kulinarskim tradicijama, a meni se čini da ide super uz čaj, kavu ili mlijeko. Uzeo sam (naravno) varijantu s komadićima čokolade, iako postoje i druge vrste (prazni/klasični, s vanilijom, s malinom i brojnim drugim okusima).

Napunivši želudac, odlazim na još jedno relativno rano spavanje, obzirom da sutra ujutro lovim bus za Reims, mjesto poznato po katedrali u kojoj su stoljećima krunjeni francuski kraljevi. Detalje o tom izletu saznajte u ovom putopisu, a ovdje nastavljam priču o obilasku Pariza nakon povratka iz Reimsa.

Crkva Saint-Germain-des-Pres

U svom hodanju po Parizu nailazim, više-manje slučajno, na crkvu Saint-Germain-des-Pres. Izvorno je to bila crkva benediktinskog samostana. U 6. stoljeću, za vrijeme vladavine Hildeberta, kralja Pariza 511. – 558. i kralja Orléansa 524. – 558. (ujedno poznatog kao sina franačkoga kralja Klodviga I.), samostan je osnovao sveti Germain (Saint-Germain).

Germain je od 555. do 576. godine bio biskup Pariza, a zbog monastičkog načina života i davanja kruha siromašnima ostao je poznat kao “otac siromašnih”.

Crkva sv. Germaina jedna je od najstarijih crkvi u Parizu.

Crkva je bila uništena od strane vikinga, a nakon obnove dobila je ime po svetom Germainu.

Osim lijepim vitrajima i skulpturama, crkva privlači oko plavom bojom koja dominira u interijeru.

Uređena je u romaničkom i gotičkom stilu te također spada u monuments historiques.

Macaroni iz pekare Ladurée

Ladurée je jedna od poznatih francuskih slastičarnica, ustanovljena još 1862. godine. Zapravo je to pâtisserie, odnosno vrsta francuske pekare specijalizirane za kolače i slastice. U njoj sam probao jedan od poznatih francuskih proizvoda, a to su makroni (macarons).

Macaroni su slatki kolačići na bazi puslica (meringue), napravljeni od bjelanjaka, šećera u prahu, granuliranog šećera te brašna od badema (premda postoje brojne i razne varijante). Od 19. stoljeća tipični pariški macaron sastoji se od nadjeva, odnosno glazure, kreme od maslaca ili džema u sendviču između dva ista kolačića. Macaroni su istovremeno hrskavi i mekani i lako se tope u ustima, a pridoda li se tome činjenica da su ohlađeni, u isto vrijeme se možete zasladiti i osvježiti.

Nisam siguran mogu li se sjetiti koje sam sve okuse uzeo, ali mislim da su bili čokolada, kokos, Marie-Antoinette i jagoda.

Mnogi francuski gradovi imaju svoje varijacije macarona i stare priče vezane uz njihov nastanak. Primjerice, u Amiensu se prva proizvodnja macarona bilježi u 1855. godini, dok grad Montmorillon ima čak njima posvećen muzej. Dvije časne sestre, Marguerite i Marie-Elisabeth, zaslužne su za stvaranje macarona iz Nancyja koji je odgovarao njihovim prehrambenim pravilima i navikama. Postale su poznate kao “Sestre Macaron” (Les Soeurs Macarons), a 1952. godine grad Nancy im je odao počast nazvavši jednu ulicu po njima.

Prošetajte uz rijeku Seine

Nakon šećernog predaha, prošetao sam uz obale rijeke Seine. Dan je bio predivan, sunčan i vedar, idealan za aktivnosti po gradu. Uz rijeku su smještene brojne atrakcije i znamenitosti, poput već spomenutih Trocadero vrtova, Eiffelovog tornja, Sainte-Chapelle, Notre-Dame, ali i brojnih parkova, poznatih mostova i muzeja. Uz rijeku je i Institut de France, koji okuplja znanstvenu, književnu i umjetničku elitu Francuske.

Na uskom prostoru oko rijeke skupila su se čak tri poznata muzeja – Musée de l’Orangerie, Louvre i Orsay.

Musée de l’Orangerie je najpoznatiji po “Lopočima” Claudea Moneta, muzej Louvre po “Mona Lisi” Leonarda da Vincija (također poznata kao Joconde), a Orsay se može pohvaliti najvećom kolekcijom impresionističkih i postimpresionističkih remek-djela u svijetu. Autori tih djela su, među ostalima, Claude Monet, Édouard Manet, Edgar Degas, Pierre-Auguste Renoir, Paul Cézanne, Vincent van Gogh i Paul Gauguin.

Muzej Orsay

U blizini rijeke Seine i avenije Champs-Élysées nalaze se Velika palača i Mala palača (Grand Palais i Petit Palais). Prva predstavlja izložbenu dvoranu i muzejski kompleks, dok je u drugoj smješten Muzej likovnih umjetnosti grada Pariza. Ne tako daleko od njih nalaze se i kipovi poznatih osoba francuske, ali i svjetske povijesti, poput Charlesa de Gaullea, Georgesa Clemenceaua i Simona Bolivara.

Mala palača

U poznatom pariškom vrtu Jardin des Tuileries nekoć je bila smještena palača Tuileries (Palais des Tuileries). Vrt je prvotno uređen za vrijeme Catherine de’ Medici (francuske kraljice 1547. – 1559.). U njegovom se jugozapadnom dijelu nalazi spomenuti Musée de l’Orangerie.

Od lipnja do kolovoza ljubitelji šećernih vata i sajmišnih vožnji mogu uživati u Fête des Tuileries, a od ožujka do prosinca dostupni su i besplatni obilasci vrta s vodičem.

Toranj sv. Jakova

U predvečerje sam prešao nekoliko pariških mostova i mogu reći da su pogledi s njih uistinu živopisni i bajkoviti. Obišao sam i park pored tornja svetoga Jakova (Tour Saint-Jacques), u kojem su volonteri laičke katoličke grupe Sant’Egidio održavali promotivne aktivnosti i razgovarali s prolaznicima.

Toranj sv. Jakova je nazvan po apostolu Jakovu, po kojemu ime nosi i poznato hodočašće, Put svetoga Jakova (prema španjolskom gradu Santiago de Compostela). Naime, s posvetom svetom Jakovu, drevna crkva i njezin znameniti toranj dočekivali su hodočasnike koji idu cestom do Toursa i dalje prema Putu svetog Jakova. Osim toga, relikvija spomenutog sveca koja se čuva u crkvi, doprinijela je njezinom uvrštenju 1998. godine na UNESCO-ov popis svjetske baštine, među mjesta i građevine koje obilježavaju spomenuto hodočašće (chemins de Compostelle).

Toranj sv. Jakova još je jedan u nizu francuskih nacionalnih povijesnih spomenika (od 1862. godine).

Za kraj dana kupio sam još malo slatkih proizvoda, ovaj put tartelettes. To su su male podloge od prhkog tijesta koje se često koriste za male voćne kolače. Često se osim voća pune i slojem kreme. Varijacije na koje sam naišao bile su punjene čokoladom, malinom i limunom, ali također ima i brojnih drugih mogućnosti.

Što još posjetiti u Parizu?

Ako putujete u Pariz i imate nešto više vremena, tu su još neke znamenitosti koje bi bilo vrijedno posjetiti.

• Zgrada UNESCO-a čije je sjedište upravo u Parizu.
• Palača Garnier (Palais Garnier), poznata i otmjena operna kuća izgrađena u drugoj polovici 19. stoljeća, s kapacitetom oko 2.000 ljudi.
• Elizejska palača, službena rezidencija francuskog predsjednika.
• Toranj Tour Montparnasse, 210 metara visok neboder s vidikovcem i restoranom Pariško nebo (Ciel de Paris).
• Pariške katakombe (Les Catacombes de Paris), koje godišnje posjeti oko pola milijuna ljudi.
• Botanički vrtovi (Jardin des plantes)
• Šumu naziva Bois de Vincennes, na čijem se zapadnom rubu nalazi zoološki vrt.

Odlazim rano na spavanje obzirom da mi brzi vlak TGV za Marseille polazi sutradan u zoru. Detalje saznajte u ovom putopisu.

Fotografije: Ivan Arapović
Ivanove videozapise iz Pariza pogledajte na YouTube kanalu.
Zapratite ga i na Instagramu.