Mestia i Ushguli: idemo autom na spektakularni Kavkaz u Gruziji

Nema puno putopisa koji počinju s predetaljnim opisom cesta, ali upravo ću ovaj tako započeti. To je zato što mi je Kavkaz, točnije – gruzijska regija Svaneti, pružila skroz novo cestovno iskustvo koje je trajalo previše sati da ne ostane zapisano. Reći ću vam kakva je cesta prema gradu Mestia, kakva je cesta između Mestije i sela Ushguli (koje morate posjetiti!), a reći ću vam i zašto se morate upustiti u ovu mini gruzijsku avanturu te što sve trebate vidjeti.

Letjeli smo izravnim noćnim letom iz Budimpešte za grad Kutaisi, drugi po veličini grad u Gruziji. Let je trajao 2h i 15 min, iako je trebao trajati 30-ak minuta duže. Od 1.1.2026. za ulazak u Gruziju morate imati uplaćenu policu putnog zdravstvenog osiguranja s osiguranjem od nezgode, o čemu više saznajte ovdje. To si isprintajte na engleskom ili spasite na mobitelu. Nas nitko nije tražio da mu pokažemo taj papir, ali svejedno ga morate imati.

Unaprijed smo rentali auto pa odmah s aerodroma, zorom ranom krenuli na Kavkaz. Za avanturu po gruzijskim cestama obavezno rentajte auto s pogonom na četiri kotača. Natočite gorivo prije nego se počnete penjati na Kavkaz, ne sjećam se da sam vidjela i jednu pumpu pri usponu. Za internet smo koristili Airalo. Smještaj smo za jednu noć uzeli u gradu Mestia preko Bookinga.

Kakva je cesta koja vodi do Mestije?

Od aerodroma u Kutaisiju do grada Mestia na Kavkazu ima 5 sati vožnje. Na ovom dijelu Gruzije ne postoje autoceste. Prvo se vozi kroz naseljena područja u kojima ima mnogo kamera i prometnih policajaca pa pripazite na brzinu vožnje. Na tom istom području pripazite na krave koje uopće nemaju potrebu skloniti se kad ide auto, dok laganini šetaju sredinom ceste ili na njoj leže.

Bande krava na ulicama.

Nakon nekog vremena cesta se počne penjati na Kavkaz. Tada postaje zanimljivo i to ne samo zbog krava koje “vrebaju” iza zavoja.

Prvo je cesta normalna, asfaltirana pa je onda makadam pa onda ima više rupa nego ceste, zatim je opet normalna par zavoja pa onda morate naglo kočiti zbog strmog spusta na makadam. Ponovit ćete to bezbroj puta. Cijelo se to vrijeme cesta penje i penje i vijuga pa se spušta i penje ispod litica i pokraj prekrasnih rijeka koje u proljeće izgledaju savršene za rafting. Ali samo tako izgledaju. Pokraj vas su vodopadi, a često voda iz njih teče po toj vašoj cesti, posebno ako dođete nakon zime. U svako ćete doba godine zaobići po koji odron, stijenu koja je na cestu pala ili ćete proći uskim prolazom pa kroz prozor auta zaviriti u provaliju koju je napravilo klizište odnoseći cestu.

Na više smo mjesta prošli pored radova na cesti, a čini mi se da ti radovi kreću nakon svake zime, jer snijeg, led i voda ovdje rade potpunu destrukciju na liticama koje se “listaju” i rune kao pločice.

Lokalci često kažu da Kavkaz ima samo dva godišnja doba: zimu i “pripremu za zimu”.

Stijene se na Kavkazu neobično listaju pa odroni izgledaju kao da se planina raspada u “pločicama”.

Često smo stajali na ugibalištima zbog prekrasnih pogleda na Kavkaz.

Postoji naravno šansa da je cesta skroz ok ako ovdje dolazite u ljeto, kada i trebate ovdje doći i kada je puno manje vode koja radi odrone.

Gdje stati na cesti prema Mestiji?

Dok se penjete prema Mestiji napravite pauzu kako biste vidjeli branu Enguri, za koju Wikipedia kaže da je “druga najviša betonska lučna brana na svijetu, visoka 271,5 metara”. Možete platiti ulaznicu pa otići skroz do brane i obići hidroelektranu ako želite. Iza brane se nalazi ogromno umjetno jezero koje je u trenutku našeg dolaska bilo prilično prazno, a kraj kojeg cesta vodi dalje na putu prema Mestiji.

Mi smo samo stali na kratku pauzu da vidimo branu. Na donjoj slici je ono što je ostalo od jezera.

Na jednom dijelu ceste prema Mestiji proći ćete pokraj vodopada kraj kojeg je vrlo maštovit wc, protočan jer kroz njega teče voda iz vodopada. U podnožju vodopada mogli su se kupiti neki domaći proizvodi, kao med i slično.

Zanimljivo je kad vas “opali” spoznaja da je ova cesta stanovnicima Mestije uobičajena ruta kad žele sići s Kavkaza.

Na GetYourGuideu postoje organizirani dvodnevni ili višednevni izleti iz Kutaisija u regiju Svaneti, koji imaju različit program ovisno o godišnjem dobu. Na istoj stranici možete naći i višednevne izlete iz Tbilisija:

Kakva je cesta koja od Mestije vodi do Ushgulija?

Ushguli je najviše stalno naseljeno mjesto u Europi, a mi smo baš odlučili doći do njega. Više od pola godine selo je odsječeno od ostatka svijeta zbog visokog snijega. Cesta do Ushgulija tada je zatvorena, zapravo nepostojeća.

Nakon što smo sletjeli, prvo smo krenuli “ravno” prema Ushguliju, najkraćim putem kojeg nam je pokazivala Google mapa. Vodila nas je s istočne strane, užasno lošom i krivudavom cestom kroz mjesto Lentekhi koja prvo prolazi kroz Ushguli pa vodi do Mestije. Bio je 1.maj i nakon otprilike tri i pol sata vožnje od aerodroma, stigli smo do zida od snijega, doslovno par kilometara prije Ushgulija. Na internetu nismo našli informaciju da je cesta s ove strane i dalje zatvorena pa možda bolje da prije uspona stanete i pitate lokalce znaju li je li otvorena.

Nije nam uopće bila laka odluka da se par sati spuštamo dolje s Kavkaza pa krenemo ponovno na Kavkaz cestom koja prvo ide u Mestiju (koju sam ranije opisala), ali upravo to smo napravili…

Kada smo stigli napokon u naš smještaj u gradu Mestia, vlasnica nam je rekla da je cesta između Mestije i Ushgulija otvorena. Prva stvar koju smo napravili sljedeće jutro, bila je vožnja do Ushgulija koja traje oko 1h i 15 min. Ovdje vas cesta više neće toliko iznenaditi, obzirom da ste preživjeli vožnju do Mestije, osim jednog njegog dijela koji je blago rečeno loš.

Postapokaliptično, tj. postzimsko stanje na cesti Mestia – Ushguli.

Na ovoj planini ćete jasno shvatiti koliku moć rušenja ima obična voda.

Postoje organizirani izleti iz grada Mestija u Ushguli, u slučaju da ovdje ne želite voziti:

Nakon najdužeg opisa ceste kojeg sam ikad napisala, vrijeme je za ljepše teme.

Po čemu je Mestia poznata?

Grad Mestia nalazi se na nadmorskoj visini od 1.500 metara i glavno je središte regije Svaneti, jednog od najizoliranijih dijelova Gruzije. Vjerojatno vam je jasno zašto, kad ste vidjeli kakva je cesta. Možemo svi samo zamisliti kako se do gore dolazilo u prošlosti. Zbog teške pristupačnosti regije Svaneti, upravo su ovdje Gruzijci skrivali svoja najveća nacionalna blaga i crkvene relikvije tijekom ratova i invazija. Izolacija je dovela i do toga da se ovdje razvio poseban oblik gruzijskog jezika, svanski jezik, koji je teško razumljiv Gruzijcima iz drugih područja. Sačuvani su i neki stari običaji i tradicijski način života. Ljudi iz regije Svaneti zovu se Svani i oni su posebna etnografska skupina unutar Gruzije.

U Mestiji možete posjetiti Svanetski muzej povijesti i etnografije, ako vas zanima više o povijesti i kulturi naroda Svani.

Ovo su neki od izleta na koje možete otići iz Mestije:

Svanske kule u Mestiji

Mestia je poznata po obrambenim kamenim kulama ili tornjevima, tzv. svanskim kulama, od kojih su neke starije od 1.000 godina. U gradu ih ima čak 45. Izgrađene su uz obiteljske kuće kako bi se u njih mogle skriti cijele obitelji u slučaju neprijateljskog napada, a korištene su i za skladištenje hrane, smještaj životinja i kao osmatračnica. U prošlosti je gotovo svaka obitelj imala vlastitu kulu za obranu od neprijatelja i krvnih osveta.

Svanske kule su izgrađene od velikih kamenih blokova, dovoljno čvrsto da izdrže potrese, snijeg i napade.

Većina kula ima između 4 i 6 katova, a visoke su oko 20 do 25 metara. Prozori na kulama su vrlo mali jer je glavna svrha bila obrana.

Zanimljivost: Unatoč izoliranom položaju brojne su vojske pokušale osvojiti ovaj kraj. “Navratili” su ovdje Perzijanci, Rimljani, Turci, Mongoli i mnogi drugi.

U kule se ulazilo ljestvama kroz vrata na prvom ili drugom katu, a nakon ulaska ljestve bi ljudi uvukli u kulu kako neprijatelj ne bi mogao ući.

Većina kula potječe iz razdoblja od 9. do 13. stoljeća. Izgrađene su od kamena iz samih planina. U Mestiji su svanske kule jako dobro očuvane, a u dvije možete ući jer su prenamijenjene u male muzeje.

Hrana u Mestiji

Najpoznatije jelo je kubdari, a to je kruh punjen začinjenim mesom kojeg smatraju zaštitnim znakom regije Svaneti. Ovdje je hrana malo drugačijeg okusa nego u ostatku Gruzije jer se kao začin koristi tzv. svanska sol, što je začinjena mješavina soli. Tu sol možete kupiti u suvenirnici pa ponijeti kući.

Neću vam sad nabrajati što smo sve jeli jer nisam zapamtila imena. U restoranu smo guglali pa na jelovniku pokazivali konobaru što želimo i naručili smo razne vrste gruzijskih jela, što i vama preporučujem. Vole puno korijandera u hranu staviti pa ako ne volite taj okus nećete se prejesti u Gruziji. Manje ga je u jelima od sira. Salate su mi bile otkriće jer ih posipaju mljevenim orasima.

Probajte posuti salatu mljevenim orasima, odlična je tako!

Chacha je vrsta lokalne rakije koja se pravi od ostataka grožđa koji ostanu nakon proizvodnje vina. Ne štede dok ju toče, a ona grije kao luda. U Gruziji se pije vino, ali u Mestiji sam pila skroz dobro lokalno pivo. Ipak nam je to bila prva noć u Gruziji pa je bilo vremena za vino za nas pivopije.

Chacha

Mestia je centar planinarenja i skijanja u regiji Svaneti

Mestia je okružena nekim od najviših vrhova Kavkaza. Postoji i legenda o nesretnoj ljubavi ljudi koji su se okamenili i stvorili neke od tih vrhova. Regija Svaneti je popularna među planinarima, a sve više i među skijašima. Trebate znati i da Mestija ima svoj mali aerodrom na koji slijeću manji avioni te da je taj aerodrom na popisu 10 najneobičnijih aerodroma na svijetu.

Planinarska sezona u regiji Svaneti traje od lipnja do listopada. U okolici grada Mestia nalazi se više planinarskih staza. Najkraća i najlakša staza počinje oko 8 km od Mestije i vodi do podnožja glečera Chalaadi, za što vam treba manje od dva sata. Ljeti je najpopularnije višednevno planinarenje do sela Ushguli, do kojeg smo mi iz Mestije stigli za sat i 15 minuta autom.

Saznajte zašto morate otići u selo Ushguli!

U Ushguli smo krenuli nakon ranojutarnjeg doručka. Selo nas je dočekalo potpuno prazno, ako zanemarimo brojne krave i par pasa. Na 2.200 metara nadmorske visine, Ushguli je jedno od najviših trajno naseljenih sela u Europi i jedna od najekstremnijih naseljenih lokacija u regiji Svaneti.

Ushguli sam željela posjetiti od kad sam ga prije nekoliko godina vidjela na slikama. Odlazak je ispunio sva moja očekivanja, djelovao je kao da smo se vratili 500-injak godina u prošlost.

Selo Ushguli je od ostatka svijeta selo izolirano više od pola godine zbog snijega, kojeg ni početkom svibnja nije nedostajalo.

Ushguli zapravo nije jedno selo već zajednički naziv za 5 srednjovjekovnih sela. Nižu se oni jedno za drugim, a neću vam pisati njihova imena jer nisu bitna za ovu priču. Jedno od tih sela, Chazhashi, je pod zaštitom UNESCO-a. Vi ćete lako kroz sela prošetati, a neka su toliko blizu da ćete jednostavno iz jednog ušetati u drugo.

Naziv sela povezan je s izrazom “ushishari guli”, što znači “neustrašivo srce”.

Kavkaz će vas vratiti u prošlost

U Ushguliju smo šetali pokraj brojnih slikovitih svanskih kula. Neke su prenamijenjene u male muzeje, a mi smo šetajući naišli na jednu kulu u koju se može besplatno popeti pa smo se i popeli. Budite oprezni jer ljestve između katova nisu učvršćene, a te ćete ljestve možda morati podići gore kako biste se popeli na sljedeći kat.

Svanska kula u koju smo ušli stoji sama na vrhu nekog brežuljka.

Pogled s kule.

Možete otići i do ruševne tvrđave kraljice Tamar iz 12. i 13. stoljeća, što mi nismo napravili. U selima se nalazi nekoliko crkvi u koje možete ući, kao i mali restorani s domaćom hranom.

Snijeg nam je padao i istovremeno se topio pa je većina staza bila prekrivena potocima i blatom, lijepo izmješanim s kravljim izmetom u koji nije bilo šanse da ne stanemo. Kasnije smo vidjeli jednog lokalca kako nas u čudu gleda u svojim visokim gumenim čizmama.

Ako dođete u Ushguli kad je vrijeme vedro, umjesto oblaka vidjet ćete 5.203 metra visok najviši vrh Gruzije, ujedno i treći najviši vrh Kavkaza. Iz Ushgulija kreće nekoliko planinarskih staza.

Nakon obilaska Ushgulija, dok smo se vozili natrag u smjeru Mestije vidjeli smo 10-ak kombija punih ljudi kako organizirano dolaze u Ushguli. Bilo nam je baš drago što smo u selu bili ranije i imali ga samo za sebe. Spustili smo se s Kavkaza do grada Zugdidija. U njemu smo otišli na ogromnu tržnicu i kupili nakoliko tradicionalnih gruzijskih slatkiša koji se zovu churchkhela. Obišli smo palaču Dadiani pa sjeli u auto i odvezli se u Kutaisi. Više detalja o palači Dadiani saznajte u ovom putopisu.

U Gruziji posjetite i 40 metara visok monolit na vrhu kojeg se nalazi crkva! Više detalja saznajte ovdje.