Galata u Istanbulu: što vidjeti od Galata mosta do Trga Taksim

“Strši” toranj Galata na europskoj strani Istanbula. Stršao je i u 17. stoljeću kad se na njegov vrh popeo čovjek s krilima. Pogled mu je tad, kao i sad, pao na Bospor, osjetio je vjetar pa skočio pa poletio pa preletio Bospor pa sletio u Aziju. Ova se 400-tinjak godina stara priča o pothvatu Hezarfena Ahmeda i dalje prepričava, iako nitko ne zna je li istinita. Mi nismo letjeli nego smo hodali, možda i previše, a u putopisu ću vam reći što sve trebate posjetiti u dijelu Istanbula od Galata mosta, oko Galata tornja pa sve do trga Taksim, sve to uz brojne zanimljive priče.

U prošlom sam vas putopisu provela kroz najpoznatije znamenitosti u dijelu Istanbula od Aja Sofije do Galata mosta. Korisne informacije o putovanju u Istanbul u vlastitoj organizaciji pročitajte ovdje. Smještaj smo rezervirali preko Bookinga, a hotel nam je bio upravo u dijelu grada o kojem sada pišem, 5,6 minuta hoda od glavne pješačke ulice.

Galata most: ribiči, dosadni konobari i zalazak sunca

Prava veza između dva svijeta u Istanbulu je Galata most. Povezuje povijesni i kaotični dio Istanbula, četvrt Eminonu, s modernijom i više europskom četvrti Karakoy. Galata most ne prelazi Bospor, znači kad ga prijeđete bit ćete i dalje u Europi. Prelazi preko zaljeva Zlatni rog i peti je most koji stoji na ovom mjestu. Prvi je podignut 1845. godine.

Galata most ima dvije etaže. Po gornjoj etaži voze tramvaji i auti, a duž ograde od jutra do mraka stoje ribiči s dugačkim štapovima za pecanje. Bacaju, čekaju, stoje na suncu, izvlače sitnu ribu ravno pokraj prometa i tramvaja, kao da ništa oko njih ne postoji. Donja etaža mosta Galata je nešto skroz drugo: puna je kafića i ribljih restorana te vrlo upornih konobara koji vas pozivaju da baš kod njih uđete.

Na gornjoj razini mosta nema hladovine.

Kafići i restorani na zapadnoj strani mosta posebno su popularni navečer, jer se iz njih pruža lijep pogled na zalazak sunca nad zaljevom i gradom.

Kratki, srednji dio mosta je pokretan pa nećete moći prehodati “u komadu” po donjoj etaži.

Ne da vam se pješke uzbrdo? Koristite Tunel!

Galata toranj stoji na vrhu brda pa se do njega nekako treba i popeti kad prijeđete most Galata. Možete to naravno napraviti pješice, ali ne morate jer postoji rješenje: Tunel. Tunel je mala podzemna željeznica koja će vas od obale (Karakoy) za nešto više od minute dovesti na vrh brda. Donja postaja se nalazi ovdje. Od gornje postaje Tunela do Galata tornja treba 5 minuta pješice.

Tunel je otvoren 1875. godine i druga je najstarija podzemna gradska željeznica na svijetu, odmah iza londonskog metroa. Pripada istanbulskom javnom prijevozu, o kojem sam vam sve informacije napisala ovdje.

Tunel već 150 godine podzemljem vozi ljude u gornji dio grada.

Stepenice iz Jamesa Bonda

Ako nemate ništa protiv stepenica, popnite se do tornja Galata stepenicama na kojima je James Bond izvodio vratolomije. Nisam ni znala za njih, kao ni da nose titulu “stepenice iz James Bonda”, dok nam vodič nije skrenuo pažnju. Zapravo se zovu Kamondo stepenice (Kamondo Merdivenleri), a nalaze se u četvrti Galata, 3 minute pješke od Galata tornja. Jako su lijepe i elegantne, a njihov oblik podsjeća na dvostruku spiralu. Zakrivljena konstrukcija smanjuje strminu, pa je uspon ugodniji nego kod klasičnih ravnih stepenica.

Kamondo stepenice je oko 1870. godine sagradila bogata židovska obitelj Camondo, vjerojatno da si skrate put od kuće do posla u bankarskoj četvrti.

Kamondo stepenice se pojavljuju u James Bond filmu Skyfall.

Tko je sagradio toranj Galata???

Bili jednom ljudi iz Genove, talijanskog grada u kojem trebate probati najbolji pesto genovese na svijetu. Upravo je današnja Galata nekoć bila njihova kolonija, a zvala se Pera. Izgradili su oni u 13. stoljeću trgovačko naselje preko puta bizantskog Konstantinopola. Pera i Konstantinopol bili su podijeljeni zaljevom Zlatni rog, a most Galata tada nije još postojao. Kako bi zaštitili svoju koloniju u kojoj su bile trgovine, kuće, skladišta i crkve, Genovežani su oko nje izgradili zidine. Toranj Galata bio je najviša točka zidina i osmatračnica s koje se nadzirala luka.

Današnji Galata Tower (Galata Kulesi) sagradili su Genovežani 1348. godine. Nazvali su ga Kristov tornj.

Na istom je mjestu toranj postojao već u 6. stoljeću. Njegova je izgradnja vezana uz bizantskog cara Justinijana, cara koji je izgradio Aja Sofiju.

Odakle Genovežani u ovom dijelu svijeta?

Bizantinci su u 13. st. Genovi dali trgovačke povlastice pa se počela razvijati njihova kolonija na području današnje Galate. Kada su Turci Osmanlije zauzeli Konstantinopol, brzo su im Genovežani prepustili koloniju. Osmanlije su toranj Galata koristili kao zatvor, skladište, a od 18. st. kao promatračnicu s koje se čuvao grad od požara.

Požari su u vrijeme Osmanskog Carstva bili ogroman problem jer je velik dio Istanbula bio izgrađen od drva. Stoga je toranj Galata bio jako važna promatračnica.

Možete se popeti na toranj Galata

Danas je toranj Galata muzej i možete se popeti na njega, nakon što kupite ulaznicu koja je u kolovozu 2026. bila 30 eura (to je bila cijena na ulazu). Toranj je visok skoro 63 metra, to je visina do vrha krova. Do sredine 20. stoljeća bio je najviša građevina Istanbula. Njegova promatračnica nalazi se na visini od oko 52 metra i s nje se pruža lijep pogled na europski i azijski dio Istanbula, Bospor te zaljev Zlatni rog. Do promatračnice ćete doći liftom.

Bonus: Ako platite ulaznicu i obiđete toranj Galata, posjetit ćete i prostoriju posvećenu letu preko Bospora!

Ovi obilasci Galata tornja imaju na GetYourGuideu dobre recenzije:

Priča o čovjeku koji je poletio s Galata tornja

Oko 1638. godine izvjesni Hezarfen Ahmed napravio je velika krila i popeo se na toranj Galata. Uhvatio je povoljan vjetar, skočio i preletio cijeli Bospor, znači s europske strane sve do trga u Uskudaru na azijskoj obali. Sultan Murad IV. gledao je taj prizor i bio je oduševljen pa je Hezarfenu darovao vreću zlatnika. Nakon toga je promislio pa zaključio da je čovjek koji može letjeti potencijalno opasan. Tako je gospodin Hezarfen završio prognan u Alžiru.

O Hezarfenu se i danas priča, a i prikazan je na više mjesta u gradu.

Priča koju sam vam napisala dolazi iz putopisa Evlije Čelebija, osmanskog putopisca, kroničara i velikog putnika. Evlija je u 17. stoljeću gotovo 40 godina putovao kroz razne dijelove Osmanskog Carstva i susjednih zemalja. Njegovo djelo “Seyahatname” ima deset svezaka i jedan je od najvažnijih izvora za proučavanje društva i prostora Osmanskog Carstva u 17. stoljeću. Uz opise stvarnih ljudi i događaja, volio je Evlija i priče, legende, čudesne događaje, anegdote i pretjerivanja pa je zapravo nepoznanica je li njegova priča o letu s Galata tornja istinita. Svejedno, o Hezarfenu se priča i dan danas, a ako uzmete vodiča u tom dijelu grada, sigurno ćete i vi čuti ovu priču.

Kod Galata tornja kupili smo povoljne suvenire

Uličice oko Galata tornja prepune su suvenirnica i malih restorančića. Malo prošetajte jer se cijene istih suvenira razlikuju od mjesta do mjesta, a mi smo se iznenadili jer smo unatoč popularnoj lokaciji našli i nekoliko vrlo povoljnih suvenirnica. Tu smo, u jednom lokalčiću koji s ulice djeluje skroz mini, a unutra se proteže na 2 kata, pojeli popularni sendvič balik durum. Jeli smo ga i pokraj galata mosta, no ovaj je put riba bila u tortilji, a ne u kruhu (u kruhu se zove balik ekmek).

Preporuka za ovaj lokal blizu Galata tornja, mi smo više puta ovdje pojeli balik durum.

Uz toranj Galata je i restoran kuhara koji se proslavio posebnim načinom soljenja hrane.

Pogled s jednog rooftop kafića u blizini tornja Galata. U ovom se ne poslužuje alkohol.

Obzirom da je Turska muslimanska zemlja, u velikom broju kafića uopće ne poslužuju alkohol. Bili smo i u jednom kafiću u kojem ima alkohola, ali nema kave i čaja. Ako pivo kupite u dućanu, postoji šansa da vam ga prodavač spakira u crnu neprozirnu vrećicu, kao da ste nešto skrivili.

Istiklal: glavna pješačka ulica koja vodi na Taksim

Žila kucavica dijela Istanbula između tornja Galata i Trga Taksim je glavna pješačka ulica Istiklal (İstiklal) Caddesi. Duga je oko kilometar i pol te spaja gornju stanicu spomenutog Tunela s Trgom Taksim. Kad god smo bili na toj ulici, a bili smo često jer nam se blizu nje nalazio hotel, “tekla” je po njoj rijeka ljudi.

Istiklal je prepun trgovina, nižu se one jedna do druge. Naći ćete ovdje odjeću najrazličitijih brendova, kao u bilo kojem velikom europskom gradu, uz razne turske brendove za koje nisam prije ni znala. U nekim se trgovinama možete povoljno obući “od glave do pete”. Tu su i trgovine s raznoraznom kozmetikom, restorani, slastičarnice i suvenirnice.

Nije nam bilo jasno vise li u Istiklalu u pola ljeta božićni ukrasi, ili su ovo samo neki ukrasi koji izgledaju kao kuglice?!

Mačke su po svuda! Čak ulaze u trgovine.

Prošetajte ulicama koje se spajaju s ulicom Istiklal. Prepune su kafića i trgovina, a u njima je i nešto više lokalaca.

Zanimljivost: kad smo se autom tek dovezli u Istanbul (prepun prometnog kaosa), navigacija nas je dovela ravno na pješačku ulicu Istiklal. Stali smo usred pješačke zone, okruženi s bezbroj pješaka. Uopće nismo znali smijemo li tu biti. Tek smo kasnije prilikom šetnje primijetili da na nekoliko mjesta auti stvarno prelaze pješačku zonu.

Na Istiklalu ćete primijetiti i jako puno naoružanih policajaca te njihova vozila. Vidjeli smo čak i oklopna vozila.

Nostalgični tramvaj u Istanbulu

Sredinom ulice Istiklal često prođe crveni povijesni tramvaj (zove se Nostalgični tramvaj, Nostaljik Tramvayi). Klizi on polako i pritom zvoni jer prolazi pješačkom zonom i ljudi mu se trebaju maknuti s puta. Obratite pažnju na djecu (a i po kojeg odraslog) koja često “vise” s njegove stražnje strane jer se malo švercaju. Tramvaj je replika koja podsjeća na stare istanbulske tramvaje.

Tramvajski promet na Istiklalu ugašen je 1961., a zatim je 1990. uveden kao nostalgična linija. Ako se želite provozati, pripada ovaj tramvaj javnom prijevozu, a kako se javni prijevoz plaća opisala sam u ovom putopisu.

Nostalgični tramvaj danas vozi istom rutom kao i prije više od sto godina. Obratite pažnju na dijete na najdesnijoj fotografiji!

Kakve to školjke prodaju po svuda?

Dok šećete Istiklalom i okolnim uličicama, često ćete naići na stolove na kojima su uredno posložene crne školjke, a kraj njih je narezan limun. To se jelo zove midye dolma, punjene dagnje. Dagnje su napunjene začinjenom rižom, koja se kuhala u samoj školjci. Prodavač vam školjku otvori, vi na nju istisnete limun i pojedete je ravno iz ljuske. Platit ćete ovisno o broju praznih ljuski koje ste skupili.

Ako želite probati dagnje, birajte štandove s velikim prometom, na kojima se školjke brzo prodaju i često stižu svježe kuhane. Ipak je riječ o školjkama koje stoje na otvorenom.

Dagnje se mogu kupiti i u malim restorančićima.

Posjetite katoličku crkvu sv. Ante Padovanskog

Najveća katolička crkva u Istanbulu od 1912. godine stoji usred pješačke ulice Istiklal. Malo je uvučena od ulice, stoji u dvorištu iza zidanog prolaza, a u tom je dvorištu nekoliko neobičnih kipova. Nosi ime sv. Ante Padovanskog (Sant’Antonio di Padova). Upada u oči jer je izgrađena od crvene cigle po čemu se razlikuje od okolnih građevina. Također malo “bode u oči” velika rešetkasta kapija na ulazu u dvorište te spoznaja da se ulaz po noći tako očito zaključava.

U Istanbulu smo posjetili nekoliko džamija. U isto to vrijeme brojni su muslimani posjetili crkvu sv. Ante Padovanskog.

Ovi su me moderni kipovi baš iznenadili u dvorištu crkve!

U crkvi sv. Ante Padovanskog je u 30-im i 40-im godinama prošlog stoljeća punih desetak godina propovijedao Angelo Roncalli, vatikanski izaslanik u Turskoj. Kasnije je postao papa Ivan XXIII.. Toliko je zavolio Tursku i naučio je turski jezik da su ga prozvali “turskim papom”.

Navodno je upravo ova crkva jedna od najposjećenijih aktivnih crkava u Istanbulu.

Vlak Orient Express

U Istanbul ljudi uglavnom doputuju avionom, neki (kao mi) dođu autom, a krajem 19. stoljeća najpopularniji je način dolaska bio legendarni vlak Orient Express. Vozio je od Pariza do Istanbula. S vožnjom je krenuo 1883., kada su putnici morali presjedati jer nisu sve pruge bile izgrađene. S izravnim vožnjama krenuo je 1889. i trebalo je 68 sati da se od Pariza dođe do Istanbula. Vlak bi nakon Pariza stao u Strasbourgu, Stuttgartu, Munchenu, Beču, Budimpešti, Beogradu, Nišu, Sofiji, Plovdivu, Edirneu pa Istanbulu. Na našem smo road ripu “kopirali” dionicu od Beograda do Istanbula, uz brojna skretanja s puta.

Orient Express je nudio spavaće vagone, restorane i luksuzne salone. Vlakom su putovali aristokrati, političari, diplomati, umjetnici, špijuni i bogati avanturisti.

Zašto spominjem ovaj vlak?
Orient Express je krajem 19. i početkom 20. st. doveo brojne bogate putnike u Istanbul. Trebali su oni negdje spavati i trebali su imati priliku negdje potrošiti svoj novac. Dio grada oko Galata tornja i ulice Istiklal naglo se izgradio u europskom stilu, s pasažima i dućanima kao prvim “shopping centrima” onog vremena.

Zašto je zanimljiv hotel Pera Palace?

Vodič nam je ispričao ovu zanimljivu priču pa nam pokazao hotel Pera Palace koji stoji nedaleko pješačke ulice Istiklal. Upravo je taj hotel izgrađen kako bi putnici Orient Expressa imali luksuzan smještaj, dostojan njihova putovanja. Otvoren je 1895. godine i jedan je od prvih hotela u gradu koji je imao struju, dizalo i toplu tekuću vodu za goste.

Hotel Pera Palace je otvoren dok je Istanbul još bio prijestolnica Osmanskog Carstva.

Agatha Christie je često boravila u Pera Palaceu, u sobi 411 koja danas nosi njeno ime. Navodno je tu napisala roman “Ubojstvo u Orient Expressu”, ali to nije potvrđena činjenica. U hotelu je više puta odsjeo i Mustafa Kemal Ataturk, otac moderne Turske, čiji ćete lik vidjeti na brojnim mjestima u Istanbulu. On je volio sobu 101, koja je danas mali muzej. Kao gosti hotela ističu se i Ernest Hemingway, Alfred Hitchcock, Greta Garbo, Mata Hari, britanski kralj Edward VIII. i kraljica Elizabeth II., ali i Josip Broz Tito. Njegovu rodnu kuću možete posjetiti u našem Kumrovcu.

Pasaži: tajni prolazi kroz zgrade i prvi “shopping centri”

Ono što Istiklal i par okolnih ulica čini zabavnim za istraživanje su pasaži, natkriveni prolazi koji vode kroz zgrade, s dvorištima, dućanima i restoranima skrivenim od glavne ulice. Mnogi su izgrađeni upravo kako bi bogati i slavni gosti imali gdje potrošiti svoje vrijeme i novac.

Jedan od poznatijih pasaža je Cvjetni prolaz (Cicek Pasaji, izvorno Cité de Péra). Sagrađen je 1876. godine kao elegantna natkrivena galerija s dućanima i kavanama. Danas je u njemu par restorana.

Kroz mnoge smo pasaže prošli sasvim slučajno pa ni ne znam kako se zovu: uđete kroz neki prolaz, a s druge strane vas dočekaju natkrivene “ulice” s raznim sadržajima.

U jednom smo pasažu vidjeli uvećane stare fotografije ovog dijela grada pa tako ovdje možete vidjeti kako je ulica Istiklal izgledala 1976.

Trg Taksim: srce modernog Istanbula

Pješačka ulica Istiklal završava (ili počinje) na stvarno divovskom Trgu Taksim, koji se smatra središtem modernog Istanbula. Taksim je i najveće prometno čvorište ovog dijela grada te polazna točka spomenutog nostalgičnog tramvaja. Uz njega se smjestio park Gezi, džamija, Ataturkov kulturni centar, brojni fast foodovi, trgovine, itd. U središtu trga pogledajte Spomenik Republici iz 1928. godine, djelo talijanskog kipara Pietra Canonice, podignut u čast osnutka Republike Turske.

Pojam “taksim” na turskom znači razdioba ili raspodjela. Upravo se na mjestu današnjeg trga u 18. stoljeću skupljala i dalje po gradu razvodila voda iz izvora.

Džamija na Trgu Taksim

Ovdje smo probali popularni wet-burger, tj islak hamburger, jedan od najpoznatijih street-food specijaliteta Istanbula.

Na metro stanici ispod Trga Taksim vidjet ćete oslikane pločice koje prikazuju kako su Turci osvojili bizantski Konstantinopol.

U ovom sam vam putopisu napisala sve o dijelu Istanbula između mosta Galata i Trga Taksim, u prošlom ste mogli saznati sve o dijelu grada gdje se nalazio Konstantinopol, a u sljedećem pročitajte što još trebate posjetiti na europskoj strani Istanbula. Nakon toga “prebacit” ćemo se na azijski dio Istanbula.