Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Od Mongolije do Kine


Odluka je pala, putujem u Kinu!

Kada putujete i volontirate, dva tjedna na istom mjestu lako mogu podsjetiti na onu životnu shemu 'posao, kuća, birtija' od koje ste najvjerojatnije i pobjegli, u recimo Mongoliju. No srećom, npr. u glavnom gradu Ulaanbaataru (UB-u kako ga putnici nazivaju) i najobičniji prelazak ceste predstavlja totalnu avanturu!

DSC09035_01
Volontiranje u Ulaanbaataru

DSC09085_01 narodna_odijela
Narodna odijela

Kako prijeći cestu u Mongoliji?

Mongoli su, eto srećom, pravi luđaci za volanom (posebice kad voze na iscrtanim, asfaltiranim cestama!) pa sam tako prvih sedam dana provela u panici, konstantno navinjavajući nogu, usplahireno trčeći preko zebri. Drugi sam se tjedan opametila i ulice počela prelaziti taktički, strogo s lokalcima, a poželjno s dojiljama, majkama s djecom ili trudnicama.

Jednostavna logika opstanka: u zemlji s najnižom naseljenosti na svijetu, dva čovjeka po km2 (zemlja 27 puta veća od Hrvatske ima populaciju skoro dva puta manju, 2.9 miliona stanovnika) zaključila sam da pomladak mora biti iznimno cijenjena vrsta, a s njim i ja - ako ne cijenjena, onda barem živa!

Brat bratu, jedino iskustvo stravičnije od samog pješačenja ulanbatorskim cestama bilo je sjediti u automobilu i promatrati pješake kako vrište. A nisam čak ja ni vozila!

pustopoljina_01
Mongolska pustopoljina

DSC08741_01

DSC08759_01

DSC08731_01

DSC08820_01

Džepari u Ulaanbaataru

Adrenalin ulaanbaatarske svakodnevnice izvirao je također i iz opasnosti od ozloglašenih UB džepara. U gradu postoji cijela street subkultura - poglavito mladih - koji žive u podzemnom sustavu kanalizacije, uglavnom zato što ti kanali zimi, na prosječnih -20°C budu topli, za razliku od ulica.

Ti mladi ljudi-uličari, na iznenađenje različitih međunarodnih organizacija, često odbijaju resocijalizaciju i priklanjanje ovom 'posao, kuća, birtija' društvu, jer im ulica (kanalizacija) omogućuje nesmetano slobodan život. Ovakav život sve učestalije financiraju nasiljem, uglavnom nad turistima - vjerojatno zato što je prosječna minimalna plaća negdje četiri puta manja od hrvatske! Svaki iole korektan turistički vodič za UB upozorit će baš na te subkulture - a nadalje je sve u refleksima. Moji - dobri.

Nasred PEACE avenue, glavne UB ulice, jednom mi se s leđa jedan prišunjao. Sreća da ovaka munjena kakva jesam, kad hodam uvijek svoju sjenu pratim (očima!) pa sam tako na vrijeme skontala da mi se s leđa šunja netko s raširenim dlanovima, kao da ide nešto ufatit. Sreća pa nisam ni toliko luda za povjerovati da ga je privuklo moje neodoljivo dupe, kad mi s istog visi tašna!

ub_01
Ulaanbaatar

ub_open_air_market
Open air market u Ulaanbaataru

DSC09068_01

DSC08817_01

DSC09221_01

Kako do vize za Kinu?

U mirnim trenucima u UB-u često sam listala Lonely Planet the Greater Mekong, koji je pripadao Lynn, Engleskinji iz Yorkshirea koja je išla tim smjerom. Jako su mi se svidjele kolor-sličice rižinih polja na jugu Kine i u Vijetnamu pa sam rekla Lynn da ću i ja s njom. Bio je to povijesni trenutak za Bubbles i Troubles koje će od tog dana nadalje zajednički harati azijskim jugoistokom!

Dok smo u kineskoj ambasadi čekali na audijenciju kod autokratičnog službenika, možda sam i po prvi put vidjela pravu mongolsku prirodu - krvničku, borbenu, ratničku - na djelu. Došle smo sat ranije od otvaranja ambasade, oko 8:30 ujutro, i zauzele solidnu startnu poziciju oko 15. mjesta u redu 'zapadnjačkih naivnjaka' (vi ćete iste prepoznati kao "civilizirane").

U redu nije bilo ni jednog jedinog Mongola! Oni su se fino nacrtali oko 9:30, kad se ambasada i otvara, te stali točno NA vrata ambasade. Prvih 20 viza sjelo je taj dan, slutim, u mongolske pasoše, uz samo manje ozljede oko šest naivnih zapadnjaka (jer su ostali čekali u redu!). Lynn, ubuduće Bubbles, cura iz UK, imala je danima poslije raznobojnu modricu na ruci tamo gdje joj se zaglavila između vrata i štoka. Ne griješit' dušu, bio je u toj grupi čak i jedan gentleman što se prolakatao s kraja do vrata, a onda okrenuo i iscerio gomili: "Sorry, got stuff to do".

kin_ambasada
Ulaz u kinesku ambasadu

Kao državljanku mini-relevantne države, mene se malo osim tih uličnih nereda ticalo! U samo dva regularna posjeta sam skoro bez problema imala kinesku vizu. Au contraire, Sarah, iz USA, osim što je morala platiti duplo moju tarifu, morala je također četiri puta hodočastiti u svitanje pred ambasadu ne bi li uspjela kompletirati uvijekmijenjajuću listu potrebne dokumentacije! Ruskoj obitelji koja je također aplicirala, rečeno je da se vrate u Moskvu po vizu. A Francuz koji je želio obići Kinu biciklom dobio je vizu na 10 dana!

Ishođenje kineske vize proslavila sam nabavljanjem vijetnamske (vize), što je neodoljivo podsjetilo na onaj izlazak iz Rusije i ulazak u Mongoliju. U vijetnamskoj ambasadi otvorili su mi vrata s "welcome madame"! Vizu su mi izdali na licu mjesta, ja njima papir s natuknicama i 40 dolara, oni meni naljepnicu s pečatom i datumima. Svi koji još niste diplomirali na hrvatskim fakultetima, predlažem da ponovo ovaj paragraf pročitate. I odete u Vijetnam!

Grad Sainshand u Gobi pustinji

Posljednji mongolski vikend proveli smo na rubovima prave pustinje Gobi, u gradu Sainshand, čiji je heroj onaj Užasni Svetac Danzanravjee koji je volio žene, iće i piće. U Sainshadu smo posjetili prvi mongolski stacionirani teatar, grlili impresivan kameni kip Danzanravje te posvjedočili preslik Eiffelovog tornja, plastični slutim, visok oko 15 metara i okićen božićnim lampicama ( u desetom mjesecu!!!).

eiffel_u_sainshadu greggs_pics_2_496
Sainshand, grad u pustinji Gobi

sainshand_01

Središta dobre energije u Mongoliji

Cijeli jedan dan smo provele u frizeraju i kozmetičkom salonu jer u pustinji - kako sama riječ kaže - nema mnočega drugog za raditi nakon što smo prvi dan proveli u Shambali, mongolskom centru dobre energije svijeta.

DSC09339_01 DSC09340_01

U nekoliko smo navrata ritualno ispisivali želje na komadiće papira koje smo potom palili, prosipajući votku naokolo k'o maniti ne bi li se ulizali bogovima da čitaju iz pepela! No svaka od tih želja, pa čak i kad sam se molila lutajućim inkarnacijama, ostvarila se! Usprkos tome što su žrtvene prinose, obično u obliku voća ili bombona, na više mjesta i na moje oči konzumirali ne bogovi već lokalne divokoze! Pitanje za milijun kuna: kuda idu milodari u Mongoliji?

milodari_01
Milodari bogovima

DSC09277_01 DSC09235_01

No nakon svakog od tih mjesta, bilo da se radilo o praznom krugu oko 'središta dobre energije' gdje se meditira, ili o dvije gigantske kamene sise usred ničega gdje se odaje počast Majci, ili o gigantskoj statui penisa znakovito uperenoj prema brdu koje je nekog od lokalnih podsjetilo na vaginu, uvijek bi mi ostao neki osjećaj mira, staloženosti i pomirenosti. I po malo votke kad bih se kradomice odšuljala s bocom izvan ograda od 108 (sveti, savršeni broj) stupa!

Šuljanjem iz nekih vlastitih ograda i dospjela sam na taj idući vlak... Stajale smo na UB željezničkoj stanici, bilo je točno -8 stupnjeva i +8 sati ujutro. 'U cik zore zviždi voz, njime odlazim u Oz, neću da se vratim'...

Znate, beskrajno je čudno kako čovjek može stajati na glavnom željezničkom kolodvoru u Ulaanbaataru, čekati transmongolski vlak za Peking, Kinu, a cijelom svojom dušom i bićem biti na nekom tisuće kilometara dalekom mjestu gdje je sve to počelo. No Samuel Johnson je to dobro rekao: "The use of traveling is to regulate imagination by reality, and instead of thinking how things may be, to see them as they are." (Svrha putovanja je stvarnošću regulirati maštu, i umjesto razmišljanja o tome kakve bi stvari mogle biti, sagledati stvari kakve jesu).

Vidim se pred raljama cenzure i na granici Kine...





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila