Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Ulaanbaatar, civilizacija na kraju puta


Civilizacija, kako to egzotično zvuči

Kad nema cesta: svi u maršrutku, moj konačan odgovor! Dobro, ako već ne svi, onda barem 12-13 ljudi, svak sa svojom prtljagom "odavde do vječnosti" (oko 15 komada po osobi), plus koješta za usput dostaviti, sve skupa spakirati kao kurdsku čergu i - krenuti preko Mongolije do glavnog grada!

Vožnja je trajala oko 70 sati, u duhu ćiro-voza. Tijekom kretanja vozila zabranjeno je čupkati suhu travu uz put! Tek negdje kod treće eksplozije gume (da, u vožnji!) mi je sinulo koliki je točno blagoslov ta sporost! Ne znam da li bih i jedan od ukupno četiri puta primjetila da se događa nešto izvanredno da svi muškarci nisu instantno nahrupili van i pozorno stajali oko vozača dok je ovaj mijenjao ili krpao gume, ili popravljao bilo koji drugi dio auta koji je možda izgorio, pokvario se ili otpao.

guma_2

DSC08479_01

DSC08432_01

DSC08443_01

ovcje_koze

Izuzevši te male mehaničke incidente, putovanje je bilo skoro ugodno. "Ceste" su svakako bile utabane iznad očekivanja, a imala sam i sreću da prvu polovicu puta sjedim sprijeda, smještena između vozačevog sica i nečijeg dede na suvozačevom sjedištu, na prostoru popularno znanom kao nadogradnja rukohvata... Kombi verzija predsjedničke lože: 800km direktan pogled u vlastita koljena u retrovizoru... Ali sam se sprijateljila s dedom, pa smo se međusobno šopali, ja njega čokoladom, on mene lubenicom, što je bilo prvo voće koje sam VIDJELA još od Moskve i zbog čega će mi djeduška vjerovatno zauvijek ostati u lijepom sjećanju.

To je dobro obzirom da mi, kad se počeo nogatati u snu (naime, dijelili smo prostor za noge s viškom prtljage koja se više nije mogla natakariti na krov kombija) nije preostalo drugo nego da samu sebe demoviram s tog pijedestala u prostor za raju (a.k.a. sardine) iza. Nekom sretnom okolnosti, do tada nas je na dvije klupice (svaka oko 1.20m) ostalo samo osam pa čak nije bilo toliko tijesno i neudobno koliko prisno i mirisno.

dodirni_si_koljena

Život u kombiju s 12 ljudi 

Čudno kako nakon tri dana provedena s ljudima u konzervi od ruskog kombija izgubiš ma apsolutno svako sjećanje na manire, pristojnosti, a privatnost svakako (ako iste nisi već davno izgubio negdje u nekoj stepi, jurti, vozu ili bilo kojem drugom svemiru u kojem svi neizbježno moraju znati kada, gdje i koliko često ideš pišati).

A propos, usput smo stajali sporadično i nepredvidljivo. Povremeno na okrijepu ili par sati ispruženog sna u gostionama, malim betonjarama s pultom za hranu i jednom drvenom klupom, gdje bi se svih 12 ili 10 ili 8 iz kombija poslagali spavati k'o štručice u plehu. Ja sam, iz meni neznanog razloga privilegirana, imala čast spavati u kombiju, na jednom od dva stražnja sjedišta, dok je vozač spavao na drugom.

Po višeglasnim zahtjevima zaustavljali smo se također na 'stepski' wc (hodaj do izvan vidokruga), a bez konzultacija smo stajali posjetiti vozačevu rodbinu, jednom popiti jogurt od konjskog mlijeka koji je nomad prodavao pokraj puta (bolje rečeno utabanih tragova). A taman prije Ulaanbaatara i četvrte eksplozije gume stali smo da razmislimo kako ćemo zaobići barikade - zemljane nasipe koje su budistički svećenici digli uokolo svog samostana (usred ničega) u znak protesta protiv gradnje nove trase autoceste i posljedične destrukcije (mravljih?) ekosustava. Bjaše to moj prvi susret uživo sa budizmom - barikade!!!

konjski_jogurt
Jogurt od konjskog mlijeka

Budizam u Mongoliji 

Budizam je glavna religija u Mongoliji, osim na predominantno muslimanskom zapadu gdje žive Kazasi. Tijekom 16. i 17. stoljeća budizam se nekako logično nadovezao na dotadašnju animističku orijentaciju nomada, utemeljenu poglavito na ideji života u skladu s prirodom. Putem smo često vidjeli animistički ovoo i budističke stupe jedne pokraj drugih, čak su i sličnog oblika, a simboliziraju isto. Pojednostavljeno, to su sveta mjesta jedinstva zemlje sa svemirom, nebom.

Iako veoma sličan tibetanskom (tzv. crvenom) budizmu od kojeg i potiče, ovaj oblik u Mongoliji zadržao je do danas neke izvorne animističke tradicije, poput tsam plesa pod maskama. Također specifične za Mongoliju su i linije nekih 'vragolastih' reinkarnacija, avatara Buddhe koji su veličali žene (čak više njih istovremeno!), iće i piće te teatar, umjetnost, cinizam i humor. Od njih je svakako najpoznatiji veliki pjesnik te pisac prve mongolske drame Moon Cuckoo, Danzanravjaa, popularno zvani 'the Terrible Saint of the Gobi'. Užasni svetac pustinje Gobi!

Glavni grad nastao od migrirajućeg samostana 

I sam je Ulaanbaatar, današnji glavni grad Mongolije koji od 2008. broji preko milijun stanovnika (što je preko 1/3 ukupnog stanovništva), ustanovljen prvotno kao nomadski (migrirajući) samostan pod imenom Urga. Rastući, krajem 18. stoljeća konačno se stacionirao na današnjoj poziciji.

Tijekom narednog stoljeća preko pola populacije grada činili su budistički svećenici, koji su između ostalog ustanovili i mnoge 'imobilne' samostane, od kojih su danas na meti turista najčešće samostani Chojin Lama te Gandan. Njihov značaj nije samo religijski i kulturni, već također spadaju u rijetke budističke objekte koji su preživjeli socijalističke prevrate i ruske intervencije tijekom 20. stoljeća, kada se veliki dio grada rusijalizirao, ili kako se meni učinilo - betonirao. Osim tu i tamo kojeg šahta na ulicama!!!

gandan_3
Gandan

DSC08508_01

gandan

gandan_1 sahtovi

Ulaanbaatar, sudar modernog i starog 

UB, kako se Ulaanbaatar popularno naziva među putnicima, dojmio me se pomalo kao jedan od onih gradova koji titraju na čudnoj granici modernih nastojanja i neiskorjenjivih povijesnih načina. U centru grada se, oko Sukkobatarovog trga, uzdižu stakleni skyscraperi koji na tren podsjete na npr. Dubai. A na brdu na jugu grada, na kojem se nalazi Zaisan Memorijal Rusima poginulim u II. svjetskom ratu, jedva egzistiraju neupitno siromašna i nekako u vremenu zametnuta gher-naselja, opasana ogradama. Kao da su ih betonjare izgurale.

zgrada_vlade
Zgrada vlade

ub
Ulaanbaatar

gherovi_na_rubovima
Gherovi na rubu grada

Oblak zagađenja iznad grada 

Sa Zaisana se izvrsno vidi još jedna pošast modernog vremena - zagađenje. Nisam prije toga nikad bila u prilici vidjeti posve plavo nebo i ispod njega, a iznad grada - debeli sivi sloj oblaka kroz koji sunce skoro nikada ne prodire do ulica! Do Ulaanbataara doduše, nikad nisam poželila niti neku od onih asian-high-fashion maski, no za vjetrovitih dana mi se ona činila kao jedan baš neophodan modni accesoire!

zaisan
Memorijal Rusima - Zaisan

zaisan_01
Zaisan

zaisan_2
Zaisan

Zapadnjačke neophodnosti u Ulaanbaataru 

Uz asfalt, vrevu, prašinu, gušenje, gužve, luđački promet, današnji UB nudi i neke druge zapadnjačke izmišljotine: shopping centre i internacionalne marke (ovim putem bih i javno zahvalila North face što su bili tu za mene, po pravim zapadnjačkim cijenama, kada su mi otuđili cipele!!!), brzi Internet, kafiće i restorane s menijem, espresso i druge oblike kafe koja nije singapurska '3 u 1', aerodrom, supermarkete, kulturne događaje, cirkus... Osobno najradosnije pamtim tržnicu sa sadržajima koji nisu mliječnog porijeka te ponovno rođenu vjeru u topli tuš!

Blagodati modernog života 

Jer u UB sam, skupa s ostalim volonterima, bila smještena u privatnom stanu u skoro samom centru. I to ne bilo kakvom stanu, ne vunenom sa zemljanim podom, već u pravom, s keramičkim pločicama, grijanjem, dvije sobe, dva kreveta (nas bjaše sedam), tepihom na podu, pravim posuđem, plinom! S tekućom vodom, povremeno čak toplom!

Mogu li ljudi koji nisu proveli 12 dana bez ikakvog tuša shvatiti tu radost?! S wc-om u istoj zgradi, u istom stanu!!! Ljudi koji nisu pišali u 5 ujutro, na rubu šume, u strahu od vukova i medvjeda, znam da ne mogu shvatiti. Ali, evo molim vas: take it from the one who knows - velika je to radost, porculan!

Volontiranje u Ulaanbaataru 

U grupi za projekt bilo nas je šest, redom: U.S., U.K., Turska, Španjolska, J. Korea i Hrvatska (to sam ja!). Po spolu pet koza i jedan kozan, Samuel. Predvođeni Gerel - mongolskom voditeljicom projekta, došli smo tu da dva tjedna podučavamo djecu, koja ustvari nisu bila djeca već pubertetlije od 14 do 16 god., engleskom jeziku.

Da bismo organizirali program, prvo smo se konzultirali s njihovim profesorima engleskog, za koje su nas lokalni koordinatori molili da s njima razgovaramo polako jer bi nas mogli ne razumjeti ako prebrzo govorimo na engleskom! Da, sve točno čitate. A kad smo prvi dan pitali klince o čemu žele razgovarati na tim satima engleskog, svi su redom odgovorili "pričati engleski". Doslovno je to izgledalo ovako (x25):

- What do u want to talk about?
- Speaking english.

Pa smo tako spikali o obiteljima, muzici, kravama, snovima, zemljama... Meni najdraži učenik, Chingu, jednom je Sarah (Amerikanku) nagovorio da mu pjeva Happy Birthday Mr. President - ali točno onako kako je Marilyn Monroe JFK-u pjevala, jer mu je MM najdraža Amerikanka, a taj se dan govorilo o Americi! Chingu inače ima 14 godina, curu koja želi biti glumica i tajnu obožavateljicu do groba (mene).

DSC09000_01

DSC09009_01

kultura

Kako ojačati grupne odnose?  

I dok smo prvih par jutara ambiciozno planirali lekcije koje smo držali svako popodne od 2-4, već prvog petka taj smo oblik grupnog odgovornog ponašanja zamijenili kolektivnim mamurlukom, koji se, otada, smatra i službenim početkom 'kolektiva'.

Jer dok nam je grupna dinamika u početku bila malo škripava, tu smo se noć svi međusobno ispovjedili, spiskali prosječnu mongolsku plaću u kafani koja se zove Prvi mongolski irski pub (ne zezam se, fakat se tako zove: First mongolian irish pub) te na sav glas pjevajući HELP od Beatlesa rastjerali ostale nesretnike koji su se tu zatekli na rođendanskoj proslavi.

hram_bliskosti
Prvi mongolski irski pub

Bili smo toliko upečatljivi da nas je, u nacionalnoj maniri beskrajno uljudna konobarica, u jednom momentu poprilično odrješito 'pitala' da se malo stišamo. Taj izlazak, a nedugo nakon njega i onaj jedan kućni zahod, zbližili su nas za vijekove, pa smo nakon toga regularno pohodili druge, treće i ostale mongolske irske pubove (jer na vrhu ima mjesta za sve!), a lekcije uglavnom držali po spontanom programu.

Mala Gobi pustinja, Bayan Gobi 

Za vikend smo pohodili Bayan Gobi, u prijevodu Mala Gobi, nekih 5-6 sati autom od UB-a. Radi se o 10 x 10 kvadratnih metara pijeska i suhog travnatog žbunja usred stepe. Pustinja za one koji nemaju vremena ići u pravu pustinju Gobi na jugu Mongolije (minimalno osmodnevna tura iz UB), da se uslikaju, odspavaju u gheru te se najedu prašine, pijeska i svakakvih ovčjih iznutrica koje nismo smjeli odbiti, jer je to nomadima prava delicija koju služe samo počasnim gostima. Ja ne volim pluća, to je sve što imam reći o tome. Usto, još smo jahali dvogrbe deve i konje, iste srećom NISMO MORALI jesti. Male stvari u životu!

Idući vikend ići ćemo putevima užasnih mongolskih svetaca sve do centra dobre energije svijeta, Shambale, odakle će nas cesta koja zna put odvesti ravno do jednog pravog mongolskog frizeraja. No do tada,

Bayarte





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila