Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Prostranstvima zapadne Mongolije


Globalizacija u pustopoljini

E pa - pozdrav, narode - evo nas u Bayan Olgiiju! Tko ga na mapi nađe il' je štreber ili mikroskop! Zapadna Mongolija, na četveromeđi Rusije, Kazahstana, Kine i Mongolije. Olgii, kao glavni (a moguće i jedini) regionalni grad, ima oko 15.000 stanovnika, predominantno Kazaha, koji svojim čestim migracijama između Mongolije i Kazahstana destabiliziraju komercijalni napredak regije.

Dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane. Među putnicima ovo je područje poznato baš zbog toga - festivala orlova svakog listopada, sačuvanog izvornog nomadskog življenja te posve neukroćene prirode. Tu su bezbrojna jezera i ledenjačkih rijeka te planinski masiv Tavan Bogd na samoj granici s Kinom. Njega najčešće posjećuju samo oni iznimno uporni, voljni provesti par dana truckajući se od Ulanbataara u jeepu ili maršrutki, ili oni iznimno sretni.

A Olgii, centar tog svijeta - to je grad gdje na glavnom trgu usred bijela dana pastir goni stado ovaca, a lova se mijenja u nekoj od nesumnjivo ilegalnih, ali savršeno operativnih obiteljskih mjenjačnica na kotačima - sa šoferšajbom izljepljenom raznoraznim valutama - stacioniranih pred bankama!

olgii_glavni_trg

mjenjacnica

DSC00777_01

DSC00793_01

DSC00741_01

Avanturistički granični prijelaz u Mongoliju

Sigurno ste pogodili, ja u Olgii nisam došla s ambicijom da osvojim Tavan Bogd, drugi najviši mongolski vrh od 4082 metara (da vam budem potpuno iskrena, nisam baš znala ni da postoji). Dospjela sam tu jednom posve spontanom (čitajte: nepromišljenom) odlukom da se okanim uhodanih ruta i u Mongoliju umjesto ultrapopularnom transmongolskom željeznicom uđem ultra neturističkim-avanturističkim graničnim prijelazom u Kosh Agachu, posljednjem altajskom mjestu prije granice.

I stvarno - prelazak granice bio je natprosječno avanturističan, posebno zato što ga nije bilo moguće odraditi u linearnom cugu. Prvo se trebalo prevesti do ruske granice ruskim taksijem, potom na samoj granici ustopati neko drugo, bilo kakvo vozilo koje prelazi u Mongoliju. A dok bi se mnoge druge granice jednostavno dalo prepješačiti, između mongolske i ruske kontrole na ovoj granici proteže se 12 kilometara ničega! I ne, to 'ništa' Lonely Planet nije preuveličao! Samo stepa: žućkasta zemlja iz koje sporadično strši tek pokoja polusuha biljčica niskog centra gravitacije.

Kao i obično, ja sam imala veliku sreću da me dobri čovjek po imenu Amyr ne samo prevezao od Kosh Agacha do granice, već me na istoj također i srdačno uvalio u jeep trojici Rusa na godišnjem odmoru! Potencijalnu prvotnu neugodu i nelagodu razbili smo odmah bocom votke koju su izvukli čim mi je dupe odzvonilo o sic! Toliko sam se dobro oslobodila da sam se čak osokolila iz anonimnosti čučavca na granici uslikati posljednji pogled na Rusiju!

iz_cucavca

Ovo možda ne bih spominjala kao toliki pothvat da mi ta granica stvarno nije ličila na neki monumentalni drugodimenzionalni tribute to KGB, jer su me revni ruski graničari skoro pola sata iscrpno ispitivali, zagledali, skenirali i provjeravali mi podatke - zbog sumnje da sam iz Moskve otišla bez plaćanja boravišne pristojbe!!! An'b'lii'v'bl', Rusija, zemlja s kojom se ne može ni oprostit ispod pola sata! Au contraire, Mongolija me pustila unutra unutar trideset sekundi, taman za pogled, osmjeh, pečat i jedno srčano Welcome!

Prvi dojam Mongolije 

Već od prvih pogleda na Mongoliju spopao me neki luđački ushit, nešto drugačije od svega što sam prije osjetila - jer ovo je bio prvi put da vidim nešto takvo! Vidjela i osjetila! Mongolija, gdje je sve prostrano, veliko, distance su nepojmljive, a boje pješčane, ujednačene... usklađene... Rijeke i rječice iznenađujuće i neočekivane. Kao i promet! Da se razumijemo: u nekih 100 kilometara od granice do Oolgija vidjeli smo 3 jeepa, 2 pješaka, 2 motora i jedno 65 različitih stada: jakovi, krave vulgaris, deve, konji, ovce, jarci, divokoze...

01

DSC00712_01

DSC08010_01

DSC08021_01

Princip života u Mongoliji 

U mongolskoj nomadskoj ekonomiji vlada princip raznovrsnosti, nasuprot praksi ekonomije razmjera (ilitiga akumulacije jednog te istoga radi popusta na količinu) koja hara Zapadom. Naime, u pustopoljini tek funkcionalnost raznolikosti znači bogatstvo i povećava šanse za preživljavanje. Od ovaca se striže vuna i dobija meso, od krava meso i mliječni proizvodi, od jaraca kašmir koji se preprodaje za keš koji onda služi za sve 'svjetovne potrebe', npr. kupovinu namirnica, obrazovanje djece, popravke, itd.

DSC08027_01

Konji služe za prijevoz ljudi, a deve za prijevoz teških stvari npr. stabala. Jedna dvogrba deva teži između 300 i 500 kilograma, rekli su mi. A vidjela sam da na gredu može podići četiri odrasla čovjeka, kad joj se radi nešto što joj se ne sviđa (npr. kroz nosnice joj se pokušava provući drvena igla na čijim su krajevima provučene uzde za upravljanje!)

Zanimljivo je kako našom zapadnjačkom logikom vjerojatno ni jednu zimu ne bi opstali u mongolskoj pustopoljini, no učinilo mi se da su Mongoli uspješno ukomponirali neke od naših blagodati u svoju svakodnevnicu. Isprva su me šokirali bezbrojni kamioni, kamioneti, jeepovi i terenci parkirani pokraj gherova (nomadskih šatora), no kroz malo vremena mi je njihova poanta postala jasna. Jeep umjesto deva. Prevozi četvoricu.

No kakogod, jeepovi su svakako imali više smisla od npr. satelitskih antena zapetih pokraj skoro svakog ghera. Ali, kako im je Kina zaista blizu, nomadi ovih dana masovno nabavljaju jeftine satelitske antene, koje onda pogone jeftinim solarnim panelima iz istih izvora, a sve kako bi na minijaturnim, crno-bijelim televizijama mogli revno pratiti kazahske sapunice!!! I mene je posrećilo da jednu večer, u društvu prave nomadske obitelji, provedem hipnotizirajući ekran i dramatične facijalne ekspresije kazahstanskih soap-opera zvijezda! Znate kako kažu: vidio si jednu, vidio si sve. E pa ipak - nema sapunice do crno-bijelo kazahstanske!

DSC00854_01

DSC00857_01

DSC00812_01

DSC00896_01

Što znači mongolska distanca? 

Ta se divota zbila tijekom mog petodnevnog putovanja zapadnom Mongolijom, sama u maršrutki koju je vozio vodič Japar. Njega sam nekako sasvim slučajno srela na istom onom trgu gdje i pastira s ovcama te sam mu dozvolila da me nagovori da odemo obilaziti jezera podno Tavan Boga, Khoton Nuur i Khogon Khan (ili tako nekako). Nije mi odmah bilo jasno zašto u cijelih pet dana ne možemo osvojiti i vrh i jezera, ali sam prilikom prvog hikinga na tom putu jako dobro shvatila što to stvarno znači 'mongolska distanca'.

DSC08058_01

DSC08033_01

Iz kampa obitelji Kakim s kojom smo boravili jedan dan, uputili smo se prema vojnoj osmatračnici/bazi, koja mi se onako kratkovidnoj učinila odmah nadomak. Kao Šimunovićevoj Srni duga, jel'te. Čudesno, ali ni nakon oko dva sata hoda baza se nije činila ništa bliža - no ni dalja, istina - nego na početku!!! Vratili smo se u gherove nakon negdje 8 sati, minimalno 12 prohodanih kilometara, snježne polumećave i oblaka s kineskih planina i proveli ostatak večeri skoro nezdravo blizu vatre. Obrazi su nam sutra bili grubo crveni kao pravim zapadnomongolskim nomadima.

Tradicionalna nomadska kuća gher

Dok smo se vozili prema tim jezerima često smo se zaustavljali u usputnim gherovima na okrjepu - čaj od mlijeka, prženi kruh, kurut i ostale mliječne prerađevine. Gher je isto što u Rusiji jurta: tradicionalna nomadska 'kuća' koja se sastoji od drvene podkonstrukcije i pokrova od tučene ovčje vune. Postavlja se na gol zemljan pod, a potrebno je oko 50 minuta da se rastavi i oko 20 minuta da se sastavi. Rimljani su ziher na Džingis Khana mislili kad su ono rekli 'omnia mea mecum porto'!?

gher_02

Muška folklorna tradicija u Mongoliji 

Jednu noć smo proveli u Tsengalu, malom usputnom selu na tamnoplavoj rijeci, gdje sam imala zadovoljstvo i čast slušati posve privatnu izvedbu grlenog pjevanja. Ono je, naime, muška folklorna tradicija među mongolskim plemenima te u sibirskoj republici Tuvi. Radi se o ljudima koji upravljajući titrajima vlastitog glasovnog aparata uspjevaju samostalno otpjevati dvoglasje, čak i troglasje. Samo meni i Japaru u selu Tsengal pjevao je Papizan, kojeg smo, doslovce k'o da smo ovce skupa pasli, uganjali tako što smo nahuškali neko susjedsko dijete na njega, pa je brzo došao kući i onako preko volje me pitao da li bih da se presvuče u tradicionalnu odjeću dok pjeva.

Usput smo vidjeli bezbroj ujgurskih nadgrobnih spomenika te kazahskih drvenih grobova, a usto i nekoliko postrojbi za preradu ruda ili geološka istraživanja. Mongolija je bogata ugljenom, bakrom, mjestimično zlatom i srebrom, a u posljednje vrijeme mnoge strane tvrtke investiraju u nalazišta, bolje rečeno tražilišta, urana. Ovo je posebno učestalo u pustinji Gobi.

U mojoj posve osobnoj pustopoljini zapadne Mongolije često sam se pitala kako je Japar uopće znao put do tih mjesta. Negdje već na povratku, ohrabrila sam se i to ga upitala, a on mi je odgovorio: Put? Ja ne znam koji je put. Cesta zna koji put.

cesta_01 DSC00760_01

DSC08019_01

I dok pjesnik u meni i dandanas nazdrovlja toj izreci, pragmatik je tada vrištao kako se nalazi u zemlji bez cesta!!! A ne želi zakasniti na podučavanje srednjoškolaca engleskom, otvaranje spomenika Beatlesima usred Ulanbataara te jednu kvalitetnu opijačinu u kafani zvanoj Prvi Mongolski Irski Pub...

No kako je rekao Japar: Cesta zna. Ali stvarno, šta onda kada nema cesta ni na vidiku?





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila