Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Turneja po Altajskoj Republici


Po igri se čovjek poznaje

Na turneji! Na T-U-R-N-E-J-I!!! Kao rock zvijezde!!! Dobro, ajd', nisu nam se ljudi baš pod noge bacali, no u školama su nas zaista svečano dočekivali, programom dobrodošlice već pred zgradom. Uvodne riječi ravnatelja, dječje izvedbe te valjda globalno neizbježni nastupi kulturno-umjetničkih društava. Nakon završetka ovih parada netko od uglednika vezao bi nam pojase od šarenih materijala oko struka – u znak časti i kao zahvalu što smo došli. Altajska tradicija.

Kako počastiti gosta u Altajskoj Republici 

U svakoj bi nas školi dočekala bogata trpeza, prepuna nomadskih, altajskih, hm, delicija. Naime, nomadska je gastronomija zasnovana na ideji preživljavanja, trajnosti, a ne na poguzijanerskim postulatima. Prevedeno ovo znači da se pred nama u prosjeku svaka tri sata nalazio stol s kojeg bi svaki put, bez iznimke, morale kušati sve od sljedećeg: prženi kruh ponekad uvaljan u šećer, altajski med, sam, s kruhom, na žlicu ili u čaju, bombone te mlijeko u svakom obliku koji je moguće zamisliti između krave i sirutke – maslo, vrhnje, meki sir, polutvrdi sir, tvrđi sir, bijeli sir, crveni sir, grudasti sir, srednjetvrdi sir, i konačno, moj osobni favorit – kurut.

altajska_trpeza
Altajska trpeza

Kurut je nomadski izum, sir s aspiracijom da postane kamen. Proizvodi se tako da se tvrdi sir dugo dimi i potom na neograničeno dugo zakopava u zemlju da "dozrije". Nekom svojom logikom zaključila sam da se kurut smatra "dozrelim" onda kad odrasla osoba u jednom zagrizu na njemu može slomit oko 3.000 eura zuba. I ne, ne može se omekšati slinom! Jedna od legendi koje nam je Prevoditelj ispričao jest kako su u nekim arheološkim istraživanjima pronašli i nešto prehistorijskog kuruta, koje je još valjao! Kako rekoh, kamen od mlijeka.

Kako napraviti votku od mlijeka? 

U Altaju se ni kap mlijeka ne baca! Čak se masnoća i tekućine koje se izdvoje tijekom proizvodnje fermentiraju u – tadamtadaaaaam – votku od mlijeka!!! Ista okusom neodoljivo podsjeća na kefir, bojom na dobru travaricu (zlatno-zelena), a razbija i paradigmu da je mlijeko dječji napitak – ima 3 % alkohola! Sreća da je turneja bila zaista iscrpljujuća pa nismo smjele pretjerivati, navodno je mamurluk od te votke kataklizmično iskustvo!

Turneju smo osmislile još u Gorno Altajsku. Kako se Altajska Republika proteže na 92,600 km2, usprkos našoj velikoj želji da sve četiri ostanemo zajedno, morale smo se razdvojiti u dvije grupe kako bi u sedam dana obišle što više škola. Pa su se Benedicte i Sonya, s Maximom i altajskim kazališnim glumcem Nikolajem Ivanovičem, uputile put kineske granice, a Anne C. i ja, uz Natalyu, Prevoditelja Brontoja, Ženju (Prevoditeljevog osobnog fotografa) i Sergija – vozača naše ultra moderne maršrutke, put mongolske. Da, u Altaju i selebritiji putuju maršrutkama!

nasa_ultramoderna_marsrutka

kuler_i_ermyek_lokalni_organizatori
Lokalni organizatori

Planirali smo posjetiti petnaestak sela te preko dvadeset škola (što u selima, a što usred ničega), koja su međusobno bila udaljena satima. Vožnju smo često prekidali kako bi Prevoditelj s nama podijelio nešto od svog zaista velikog znanja i ponosa Altajem.

Ritual zahvale Prirodi u Altaju 

Jednom smo se tako zaustavili na vrhu brda, kako bi izveli ritual zahvaljivanja Prirodi na svemu što imamo. U Altaju, iako je očit procvat pravoslavne novogradnje, još uvijek dominiraju animistička vjerovanja i šamanizam. U njihovoj je srži Priroda i život u skladu s njom, a njeni su bogovi Elementi: Nebo, Zemlja, Voda i Vatra te Sunce i Mjesec.

Pod vodstvom Prevoditelja tri put smo kružili oko svetog stabla, nakon čega smo kleknuli na zemlju, naslonili glave na tlo, a Prevoditelj je izgovorio molitvu na Altajskom. Nakon toga smo svaka odabrale svoju granu za koju smo zavezale traku bijele tkanine i zaželjele želju. Bijelo, kao simbol čistoće i poniznosti, uobičajna je boja za taj ritual, premda je u šarenilu svezanih trakica vidljivo da ljudi imaju više želja nego bijele tkanine.

sveto_drvece_i_zelje
Sveto drveće i želje

Kako očuvati prirodu od onečišćenja 

Ono što me tijekom te vožnje Altajem pomalo mučilo bila je neukost i nepažnja kojom ljudi proizvode i razbacuju smeće. U mnogim razgovorima pokušala sam ostaviti baš tu poruku: kao mjesto koje tek razvija turizam, Altaj, za razliku od mnogih drugih mjesta na svijetu, još uvijek ima šansu očuvati divote svoje prirode od negativnih utjecaja turizma.

Kako mi je Prevoditelj rekao – kao i mnogdje drugdje, gladni i željni ljudi i u Altaju više misle na brzi keš, nego na posljedice. Tužno, jer usput smo se često zaustavljali napuniti boce svježom izvorskom vodom za koju nam se Prevoditelj kleo da je ljekovita. I stvarno onako ledena, bistra, daje neku zaista posebnu energiju kad je popiješ.

altaj_1

DSC07667_01

mozda_bolje_kroz_rijeku_nego_preko_mosta

Treći ili četvrti dan turneje, nakon stotina kilometara u kombiju, 10 do 15 škola i isto toliko (ako ne i više) prežderavanja pod krinkom uljudnosti, moj je prosti balkanski želudac konačno kapitulirao pred altajskim kulinarskim silama. Cement – cement: koliko god se trudila ostati budna, moje tijelo je jednostavno zahtijevalo obustavu svih drugih funkcija kako bi se posvetilo probavi.

No, u kulturi gdje su gosti sveti, a bolesnici dužnost društva, zaista je nezgodno biti bolestan i željeti mir. Jer svi ti beskrajno žele pomoći i to uglavnom nezaustavljivom verbalnom brigom te naravno nutkanjem da nešto pojedeš! Aaaaaaaaa! Prevoditelj koji je satima inzistirao da bih trebala u bolnicu konačno je posustao kad sam mu ljubazno, ali odlučno objasnila da sumnjam da postoji antiserum protiv overdosea mliječnim prerađevinama.

Predavanja u školama 

Prezentacije i igra s djecom bili su zaista ekstra. Već smo se nakon dva, tri puta dobro uvježbali. Prvo bi Prevoditelj održao više ili manje predug govor o projektu čime bi malo uspavao klince, a onda bi Natalya predstavila Anne C. i mene te prevodila ono što bi mi govorile. Djeca, često u uniformama očito uparađena za ovu priliku, u početku svake prezentacije bila bi prepuna nekog skoro strahopoštovanja. No čim bi došli do našeg dijela, mi bi izvadile napuhanu loptu za plažu (koju su moji nećaci poslali specijalno klincima u Altaju) i na licima bi se razvukli osmjesi, a sobom bi počeo žamor.

klinci_3

klinci_2

Nas dvije bi onda malo pričale o svojim zemljama, ali u stilu Malog Princa – opisivale smo osjećaj mora, narav planina, boju na škurama, dodir kamena na zidovima kuća, načine igranja, okuse čokolade. Pa bi se loptali, crtali, igrali. Bilo je ludo što smo sasvim uspješno komunicirali bez jezika, samo trkom, smijehom, rukama i nogama, pjesmom!

Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan vjerovatno je i dandanas najizvođenija pjesma u Altajskoj Republici! Djeca su je naprosto obožavala – vjerojatno zato jer je ista poznata u ruskoj i altajskoj verziji! No, ja ipak moram priznati da mi se nakon dva tjedna iste više skoro nije dalo biti sretna, a kamoli lupati dlanovima ili vikati hura! Ipak, nevjerojatno je kako se djeca diljem svijeta igraju istih igara – i kako svugdje, sasvim nesebično, primaju odrasle u igru ma koliko veliki bili i ma odakle došli. U jednoj od škola Anne C. i ja smo dobile oduševljen pljesak izvedbom školice!

kad_si_sretan
Kad si sretan...

po_igri_smo_svi_isti

Maštovita dječja pitanja  

Poslije takvih akcija, kad bi nas dvije već iznemogle, a klinci se dobrano raspištoljili, pitali bi nas svoja beskrajno maštovita pitanja. Jedna je djevojčica htjela znati o moru i – školjkama, a baš se tako posrećilo da sam u 26 kg prtljage imala i par školjkica sa dubrovačkih plaža.

Pitanje koje ćemo svi vjerojatno zauvijek pamtiti i o njemu dugo poslije razmišljati, postavila je djevojčica iz sirotišta u Gorno Altajsku, jedanaestogodišnjakinja koja želi biti novinarka. Pitala nas je prolazi li u našim zemljama vrijeme brže ili sporije. Onaj Ruski voz, ono stanje uma, u riječima napuštenog djeteta koje ne odustaje.

klinci_1

Na kraju svake prezentacije, svi bez iznimke, djeca, profesori, ravnatelji, lokalni dužnosnici, članovi KUD-a, uredno bi se poredali pred nama da im na našem jeziku napišemo posvetu na prvim stranicama knjige. Usto bi morale provesti barem pola sata pozirajući mobitelima, a djeca su često tražila i naše e-mail adrese, kako se ispostavilo u nadi da ćemo im jednom možda pomoći kad požele negdje otputovati. A kad smo ih pitale što bi željeli vidjeti, odgovori su redom glasili: Gorno-Altajsk i Ameriku!

Jezero Teletskoye 

Nakon sedam dana vozanja uzduž i poprijeko istočnog Altaja, konačno smo negdje presrele hipičarsku maršrutku Sonye i Benedicte. Kako je hipičarska maršrutka imala i vozača hipika, ispostavilo se da se oni nisu stvarno zaustavili, već im je nestalo benzina! Pa smo se svi, osim Prevoditelja koji se morao vratiti u Gorno Altajsk, potrpali u našu ultramodernu maršrutku (sa benzinom), i zaputili prema jezeru Teletskoye, dijelu Altajsky Rezervata Prirode pod zaštitom UNESCO-a, na dalekom sjeveroistoku Republike.

U Altajskoj Republici inače ima oko 7.000 jezera, no površinom od 230 km2 Teletskoye je najveće. Paralele radi, Vransko jezero, najveće hrvatsko, ima oko 30 km2!

jezero_teleskoje_3

jezero_teletskoye_2
Jezero Teletskoye

jezero_teleskoje_5

jezero_teletskoye_3

Jezero Teletskoye ustvari je svojevrstan altajski odgovor na ruski turistički dragulj, jezero Bajkal. No dok se na Bajkalu nalazi Irkutsk, jedan od najvećih sibirskih centara, na obalama jezera Teletskoye osim nemarno izgrađenog lučnog dijela koji pretendira da izgleda kao sibirski rezort nema mnogočega, a čak su i kućice poprilično rijetke.

lucko_naselje_na_jezeru
Lučko naselje na jezeru

Posve netaknuta Priroda. Šume rasječene vodopadima, kristalna voda, s jedne strane luđački strme litice, s druge naizgled pitoma brda. Divota... Do kućice obitelji kod koje ćemo biti trebalo nam je preko pola sata gliserom! Jezero je oko 70 km dugačko, a naša familija je živjela, pa po mojoj slobodnoj procjeni negdje oko 58. kilometra.

ekipa_na_jezeru

Pričali su nam kako im zimi kad se jezero zamrzne i napada snijeg, treba oko tri dana hoda do sela. Ali zato je taj njihov posjed razvijen do zavidne razine samodostatnosti. Imaju bunar, griju se na drva, ipak imaju i mali agregat, bogu fala dovoljno krava za svu silu mliječnih proizvoda... A u sklopu imanja, na samoj obali, i pravu, tradicionalnu rusku banyu!

Parna kupelj na ruski način 

Banya podsjeća na parnu kupelj, no specifično je da se nakon dugog parenja tijelo nježno "šiba" polusuhim granama lovora kako bi se s kože uklonila prljavština. Nakon što smo deset dana bile bez tuša i s tek sporadičnim jedvafunkcionalnim banyama (cijele dvije u deset dana), odmah smo se prvu večer svih pet potrpale unutra i ostale satima. A kako se nakon banye treba zaliti ledenom vodom radi boljeg efekta, mi smo onako potpuno gole i konačno čiste, uskočilo u jezero Teletskoye! Možda su nas i u Mongoliji čuli kako vrištimo! Jer za nas se svakako čulo.

Kada smo idući dan gliserom išle na drugu stranu jezera nasred puta nas je presreo drugi brod, žena s mikrofonom i čiko s kamerom: ekipa neke tv postaje. Iako su radili prilog o jezeru odmah su nas prepoznali i pitali intervju za vijesti! Altajski paparazzi! Taman nakon što smo ponovo počele uživati u anonimnosti nenaseljene divljine! Shvatila sam tada, jednom zauvijek, da je slava užasno naporna stvar. Da budem potpuno iskrena, povremeno mi se onako konstipiranoj u zemlji čučavaca, činila stravičnom! No srećom, bila je kratkog vijeka, isto kao i naša Altajska avantura.

altajski_paparazzi
Altajski paparazzi

Nakon Teletskoya, cure su se razilazile doma, a i meni je skoro bilo vrijeme da izađem iz Rusije. Još nekih sedam dana, skoro pa nedovoljno da pređem tisuće kilometara između mene i Vladivostoka i vratim se na transmongolsku na vrijeme da iziđem iz zemlje. A i tu negdje, poslije sela Kosh Agach, netko mi je spomenu, postoji altajsko mongolska granica koja je totalno neturistička... Avanturistička (ovo sam ja dodala!)! Toliko avanturistička da na trenutke neću znati kako da je prijeđem!

Tako sam odlučila da kad me taj Vladivostok već trideset godina traumira, da može još par... Jer Rusija i ja još nismo završile, znam da je ovo samo privremeno dasvidanja, Rusiji, a bome i Vama!





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila