Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Volontiranje u Altajskoj Republici


Biti slavan u Altajskoj Republici

Počelo je, dakle, u kafani. Zar ne počinje sve u životu u kafani???

Nakon kafane, Ermyek i Maxime, naši lokalni vodiči, odveli su nas u sirotište. Ne, nije Velika Tajna mog putovanja da su me moji prognali u Sibir, nego smo tih par dana u Gorno Altajsku bile smještene u jednom ljetovalištu za napuštenu djecu. Takav "alternativni" smještaj uobičajen je za volonterske projekte, a najčešće se radi o nekim priručnim stanovima, smještaju u obiteljima, kampovima, uglavnom kako bi se smanjila naknada te potaknula interakcija s lokalcima.

Smještaj u ljetovalištu za napuštenu djecu 

Zbog super veselo uređenog kompleksa - drvene kućice u boji, parkić s ljuljama i klackalicama, zelene livade i šareno cvijeće posvuda te dva čučavca sa zelenim krovovima (!) - no poglavito zbog desetak mališana koji su u isto vrijeme boravili tu, mislim da je taj naš smještaj bio zaista vanstandardan!

Mališanima su, činilo se, dvije apsolutno najdraže stvari na svijetu bile poziranje digitalcu i grljenje (kao i meni) pa smo se odmah skompali i mnogo vremena provodili blesaveći zajedno. A Olju, curicu koja me jedno jutro došla tražiti u našoj kući da ju zagrlim, eh, Olju sam poželjela povesti kući. No kako je njena kuća u tom momentu ustvari bila moja kuća, nas dvije bi se samo skupa ljuljale na ljuljački i bez riječi maštale da obje živimo tu.

DSC08293_01

DSC08366_01

DSC08478_01 DSC08484_01

Tekst_1JPG_01

Uz klince, Anne C. i mene su u sirotištu dočekale i druge dvije volonterke, Benedicte iz Lyona i Sonya iz Munchena, te voditeljica projekta, Ruskinja Natalya. Iduća dva tjedna bit ćemo praktički nerazdvojne; putovat ćemo diljem Altajske Republike kako bismo posjetile što više lokalnih osnovnih škola te održale prezentacije o našim zemljama i pritom se igrale s klincima. I svugdje ćemo jesti... jesti, jesti, jesti - doslovce dok se ne srušimo (barem ja).

DSC08415_01

planiranje_rute

Bonton u Altajskoj Republici 

Jer u Altaju, zemlji čiji je narod u svojim korijenima nomadski, iznimno je nepristojno odbiti bilo što čime te ponude. Naime, zbog teških uvjeta preživljavanja, nepisani je kodeks nomada da se svakog putnika prihvati širom raširenih ruku, stavljajući mu na raspolaganje sve što se ima, od hrane, pića, kreveta, bilo čega.

Pravi nomadi navodno čak, kada napuštaju svoju jurtu, pokraj vrata ostave nešto hrane i čaja od mlijeka te otključana vrata. Sve to kako bi se gost mogao okrijepiti i onda kada njih nema. Jer u životu od samog kretanja nemilosrdnim pustopoljinama, prepustiti nekog samo škrtom okolišu jednako je kao i ubiti ga.

A nas su svugdje primali kao da smo poslanici, u najmanju ruku, neke Jako Važne Kraljevine. Mislim, mi jesmo došle kao Ambasadori Malog Princa, ali ja sam o sebi nekako više razmišljala kao o nekom crosscultural tekliću nego kao o kraljevni...

DSC08375_01

Volontiranje u Altaju 

Ni na prezentaciji projekta u svečanoj dvorani u Gorno Altajsku pred nekih 1000 mališana, nebrojeno predstavnika vladinih tijela te svih altajskih medija, niti na press konferenciji odmah poslije toga, nitko me nije pitao osjećam li se kao kraljevna. Ali pitali su me, kao i ostale cure: zašto smo došle baš u Altaj, koji nam je najdraži dio Malog Princa, što nam znači ta knjiga, koje nam je najdraže jelo, koja nam se nijansa zelene posebno sviđa, kako se osjećamo kao žene koje putuju same, kako vidimo budućnost Altaja - mnoga od tih pitanja smo, vjerujem, i same sebi tada po prvi put odgovorile.

Kako to obično biva s novopečenim selebritijima, mnogi od tih bisera kroz narednih su se par dana lijepo, crno-na-bijelo, pojavili na prvim stranicama različitih lokalnih tiskovina!

DSC08417_01 DSC08426_01

DSC08428_01

Sreća da, kako ono prošli put napomenuh, moja ćirilica malo šteka, pa ni ne znam točno o čemu sam citirana! Konačno, čak je i na televiziji, u emisiji koja bi bila ekvivalent naših "županijskih panorama" išao prilog o projektu Mali Princ i o nama, novim heroinama Republike. I dok u Hrvatskoj nemam pojma koja je gledanost županijskih panorama, dajem ovdje papak u vatru da ih u Altaju ama baš svatko gleda!

Naime, kad sam sljedeći dan otišla na kiosk kupiti maramice za moju prehladu u cvatu, žena se sva zbunila, jedva našla maramice i onda rekla: "Horvatija? Horvatija? Televiđenje, televiđenje!". Iako "televiđenje" na ruskom ustvari znači "televizija", ja sam to prevela kao da sam 'bila viđena na televiziji'. Tja, svijet je, ionako, ništa drugo do tvog viđenja! Iako me to prepoznavanje isprva što šokiralo što ushitilo, ustvari je to bila samo priprema za nadolazeće: redove mališana koji će nakon svake prezentacije u Altajskim selima strpljivo čekati da im se potpišemo u Kiću Bija, te sporadična, iako bez iznimke upadljivo sramežljiva zagledanja i zaustavljanja na ulicama.

Kad sam se prijavila za volontiranje nisam imala pojma da će taj projekt biti tako velika stvar. No u Republici koja se nalazi u centru Azije, na početku Sibira, između Kazahstana, Kine i Mongolije te Bogu iza tregera po pitanjima ruskog državnog proračuna, ovakva jedna kulturna manifestacija zaista je bila velika stvar. Posebice što je knjigu preveo Brontoi Bediurov, altajski pjesnik, publicist, prevoditelj te veliki zagovornik neovisne Altajske Republike.

DSC08305_01

DSC08561_01

cestovni_promet_u_GA

DSC08330_01

Želja za neovisnom Altajskom Republikom 

Inače je u sibirskim republikama, nakon sloma komunističkog režima te ere nezasitne kapitalističke grabežljivosti, početkom '90-ih prošlog stoljeća mahom procvjetala patriotska svijest, a skupa s njom želja za otcjepljenjem, koja je nakon nekoliko propalih pokušaja "mirnog" rastanka nabujala u ono što ja zovem "nagazna-mina-patriotizam". Ponosni kakvi jesu, mnogi mladi Altajci voljni su posegnuti za oružjem u vjeri da bi njima (možda po prvi put na svijetu) ono moglo donijeti slobodu, a ne oplakivanje krvi. Čudno kako čovjek nikad i nigdje neće odustati od vjerovanja da se možda baš njemu posreći taj prvi put.

Kada ovako u nekoj polunostalgičnoj retrospektivi mislim na dane u Gorno Altajsku, u glavi mi se poput mantre ponavlja sintagma "zatočena nomadska duša". Tu sam energiju osjetila kako buja - energiju zaustavljanog putnika, energiju prekinute pupčane vrpce s prirodom i njenim kretanjima, energiju zatočenika pod cementnom pločom ispod koje ne postoji nebo.

Grad Gorno Altajsk 

Naime, "grad" Gorno Altajsk pomalo je kaotična zbirka betonskih, drvenih i inih potleušica razasutih po obroncima brda, uglavnom organiziranih oko "centra grada" koji je, sasvim očito, uredio neki wannabe-urban arhitekt. Oko centralnog trga nalaze se veliki shopping centar, potom park u kojem svi piju boce preobučene u papirne kese - javna konzumacija alkohola je u Altaju ilegalna - koja ironija za Republiku koja ima najveći postotak alkoholičara u cijeloj Rusiji! I konačno, preko ceste nalazi se teatar koji će laičko oko neodoljivo podsjetiti na Tajland te ga natjerati da se upita "A kako je ovo dospjelo tu?".

DSC08408_01

DSC08405_01 DSC08402_01

na_gradskim_ulicama_01_01 DSC08398_01

No najbolji dio svega je to što je sve ovo nekako centrirano oko gigantske figure Staljina! Natalya mi je ispričala kako njen muž, učo-visoki-intelektualac, smatra da su te statue dio njihove povijesti i kao takve zaslužuju da ostanu posvuda u Rusiji. Natalya je, kao predstavnik yuppi Rusa, smatrala da bi taj dio povijesti radije izbrisala iz osobnog svakodnevnog nacionalnog opisa.

Kao i u mnogim drugim stvarima, Rusija je i u gledištima na svoju povijest duboko podijeljena. Možda je suludo nešto drugo očekivati u zemlji razapetoj između 300.000 milijunaša (u USD) i oko 20% populacije koja živi ispod granice siromaštva. Mnogi od siromašnih su upravo u Republici Altaj, zajedno s valjda 90% svjetske populacije bubamara.

DSC08451_01

Ne, ne šalim se... u jednom trenu, kad smo između tih silnih prezentacija, pressica i planiranja ruta za nadolazeću turneju, sve četri istovremeno pogledale kroz prozor, opazile smo da se na istom nalazi cijela kolonija bubamara, za koje vjerujem da su Altajcima došle donijeti sreću i slobodu bez suza...

Jer meni jesu. Jedne od tih par večeri, ne sjećam se više točno koje, prilikom izlaska na nuždu ispred te naše kuće u sirotištu, podigla sam pogled prema gore i nad sobom ugledala nadublje, najmodrocrnije i najzvjezdanije nebo što ću ga vjerojatno ikad vidjeti. Točno se sjećam kako mi se to nebo spustilo u srce i kako sam beskrajno ushićena dozivala cure da izađu van i vide za sebe.

A sljedeće čega se sjećam je kako sam se instantno pretvorila u sasranog vrtnog patuljka kad sam istovremena čula njih kako vrište da se pazim divljeg njemačkog ovčara kako sve glasnije laje! On, naime, tako lud i jedva vezan konopom nepoznate starosti, čuva čuvara od sirotišta, a nama noću preprečuje slobodan prohod do čučavaca. Onog sa zelenim krovom.

Povjerit ću Vam nešto sad, jednu malu tajnu za kraj: ono divno cvijeće na zelenim livadama iz prvog paragrafa... to je zato što se noću nitko ne usudi do čučavca!

cucavac_01

U nastavku putopisa moći ćete saznati više o turneji po Altajskoj Republici. 





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila