Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Ukrajinom od Černobila do Lavova


Možemo li u Černobil?

Dobro jutro i sretan put prema Černobilu! Zaželjeli smo sami sebi i krenuli u tom smjeru, sjeverno od Kijeva. Na kišu smo već otupili, ne smeta više niti fotoaparatu. Udaljavajući se od glavnog grada dolazimo na sporednu cestu koja vodi prema već spomenutom mjestu.

Cijelo vrijeme se vozimo uz "zabranjenu zonu", a vrijeme je ovdje stalo u onoj 1986. godini. Od tada je ovo područje definitivno zaboravljeno ne samo od lokalnih vlasti nego od cijelog svijeta. Tek pokoja kuća usput odaje da ovdje postoji pokoji stanovnik koji je vjerojatno radi siromaštva morao ostati u zoni dobrovoljne evakuacije.

prema_cernobilu_1
Put prema Černobilu

prema_cernobilu_2

pusta_sela_prema_cernobilu

Užasavamo se i same pomisli što nas čeka dalje kad je već područje udaljeno 50-ak kilometara ovakvo! Red napuštenih kuća, red šume, bez života i evo nas: dolazimo do prve rampe. Situacija je krajnje ozbiljna. Došli smo do prve zone i nema dalje.

Policija nam objašnjava pravila po kojima kao slobodni turisti ne možemo ući. Mi nagovaramo, oni ne popuštaju. Kasnije saznajemo da je do daljnjeg zabranjen posjet apsolutno svima, pa i agencijama koje su do sada imale dozvole i uvodile turiste za ne baš male novce unutra. Ok, odustajemo. I sama činjenica da smo već došli do ovdje čini nas veoma ponosnima.

rampa_zabranjene_zone
Rampa zabranjene zone

Korosten, grad duhova 

Krećemo dalje prema sljedećoj destinaciji, Korostenu. Korosten je bio zadnja linija dobrovoljne evakuacije. Od rampe do Korostena slika je mnogo gora od one prema Černobilu od strane Kijeva. Cijelo vrijeme vozimo se u zoni dobrovoljne evakuacije, tek pokoji čovjek na cesti odaje nam da nismo sami na svijetu. Tek pokoja trošna kućica ukazuje nam da nismo u zemlji duhova.

A onda novi šok, ulazimo u Korosten, tu smo trebali prenoćiti no nismo imali ništa rezervirano. Sada nam postaje jasno zašto u ovom gradu nema hotela niti bilo kakvog smještaja. Mjesto je to gdje rat vode živi i duhovi. Grad koji je pola napušten pola naseljen.

korosten
Korosten

korostenski_promet

Ubrzo pada odluka da nastavljamo put prema Lavovu, ma koliko on daleko bio... To se čini kao najbolje i jedino rješenje. Ali koliko još ovakve loše ceste, koliko još bez benzinske ili bilo kojeg normalnog traga ljudskog postojanja? Ne znamo i nema drugog načina da saznamo nego da samo jednostavno krenemo.

Potraga za civilizacijom 

Usputna stanica bila je o nekom provizornom kafiću u kojem nema kave... jer nema vode za kava-aparat. Ok ima wc... tj. ima mjesto gdje možemo obaviti fiziološke potrebe ma kako god to mjesto oni zvali. Ovakva mjesta do sada sam viđala samo u dokumentarcima o Africi. Ne možete se priviknuti da je ovo stanje tik do Europske unije, da će se ovdje sljedeće godine održati Europsko nogometno prvenstvo?! Na ovakvim mjestima čovjek shvati koliko je sretan onime što ima i koliko je zapravo naša zemlja uređena. No dobro, dosta jadikovanja, idemo dalje :)

Autocesta u Ukrajini 

Odjednom dolazimo na otvorenu cestu, skoro pa autocestu. Jedna benzinska, hotel, restoran, i tako niz. Civilizacija! Kao da smo u drugoj državi, na drugom svijetu. A onda nova iznenađenje. Ukrajinci na svom autoputu nemaju zaobilaznice, nadvožnjake, podvožnjake... Sve je vrlo jednostavno riješeno polukružnim okretanjem. Konjske zaprege normalna su pojava, kao i autobusne stanice i zebre?! Čudimo se i vozimo. Ali ono što svakako možemo pohvaliti je kultura vozača. I tako se malo pomalo kotrljamo prema Lavovu.

autobusna_stanica_na_autocesti
Autobusna stanica na autocesti

Lavov, grad muzej 

Lavov - grad koji nam se od svega viđenog najviše dojmio. Ostali smo uživati u njemu dva dana. Zaslužio je to svojom ljepotom! Lavov zauzima prvo mjesto u Ukrajini po broju očuvanih kulturno-povijesnih spomenika. Svojom ljepotom, spomenicima i širokom lepezom stilova gradnje ne ističe se samo među ukrajinskim gradovima, već i među prestižnim gradovima srednje i istočne Europe.

Povijesna jezgra grada 1998. godine je unesena na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine. Mnogi europski povjesničari grad Lavov smatraju muzejom na otvorenom prostoru. Rezervirali smo smještaj u hostelu u samom centru grada.

lavov
Lavov

lavov_2

lavov_4

lavov_580

Oduševljeni izgledom grada, fascinirani snagom i izdržljivošću ruskih vozila koja su kod nas odavno otišla u povijest. Šarenilo ulica i trgova. Ljubaznost i šarenilo ljudi. Ovdje stvarno nema, ali nema lokalne žene koja ne hoda uokolo u platformama (za neznalice, cipelama raznih modela sa iznimno visokom punom potpeticom. Mogu biti u svim varijantama, od sandala do čizama). :)

Uživali smo ponovo i u kuhinji. Za ukrajinsku kuhinju specifičan je kopar. Začin je to koji stavljaju u apsolutno sva jela. Takva jela su iznimno fina, ali moram priznat da sam se nakon nekoliko dana zaželjela nečeg nama "normalnog". Grad živi danju i noću, pravi europska metropola meni osobno daleko draža od Kijeva (naravno to je samo moja vlastita percepcija i doživljaj).

Lavov je bio zadnji grad ove ukajinske rute. Grad koji je bacio u sjenu sve ono dosada viđeno... i dobro i manje dobro. Lijepo je na ovakav se način oprostiti od ove zemlje.

Ukrajina, koliko nas je oduševila toliko i šokirala. Prirodne ljepote su neupitne kao i ljepota većih gradova, no stanovništvo je siromašno i zemlja je vidno na margini europe i europskih standarda. Bi li se vratili? Bi, vratili bi se opet. I u Kijev, Lavov i u Černobil ako će postojati prilika za to!





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila