Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Putovanje transsibirskom željeznicom


Snovi preveliki za krevet, krevet premalen za snove

O, majko draga! Pa 'oću li ja ikad igdje stići bez trčanja??? Jen' dva, jen' dva, huh, huh... neću! Bogu fala barem na ovo Troje Dobrih Rusa što nas navode kroz labirint pothodnika između metro stanice Komsomolskaya i terminala za vlak Yaroslavsky. Prokletinje, udaljene su mali maraton, a izgledale su kao jedna stanica! S dva imena?! Dobro, tako nam i treba kad ja mapu čitam!

Al' nije svako zlo za zlo: za Troje Dobrih Rusa to je bila prilika osvjetlati obraz cijeloj naciji. Primjetivši naš izraz "djeve u kašnjenju" još u metrou, zbrinuli su nas odmah na stanici, uzeli nam pola prtljage i iz puke dobrote (ni napojnicu poslije nisu htjeli uzeti) odveli doslovce na naš peron pred naš vagon. Na tim Dobrim Mladim Rusima svijet ostaje! Jadni oni.

DSC07916

DSC07947 DSC07948

DSC07950

DSC07956 DSC07957

Zajapurene kao da smo glavom i bradom Votk-uskinje, Anne C. i ja smo tako ušle u našu platskartny (2., naravno!) klasu i između 60-ak drugih pokušale pronaći svoja mjesta, tj. krevete. Ilivamga ravne drvene ploče na visini od oko 2m, veličine svaka cca 170x70x70cm, za mene čak i u danima najbolje linije jedva dovoljno!

Kako ne pasti pri spavanju u vlaku?

Odmah mi je bilo jasno da ću ako samo i posanjam najvjerojatnije sletjeti na noge čovjeka ispod mene (što mi se, također odmah, svakako učinilo sretnijom varijantom od padanja na pod!). Gospodin u krevetu preko puta, okomito na moj (čija ću stopala imati priliku detaljno promotriti tijekom naredna tri dana), valjda mi je u očima prepoznao Strah od Letenja pa je bez riječi i pomalo strogo uperio prstom prema ulazu u vagon, gdje je čovjek u uniformi, a.k.a. Provodnik - šef vagona, dijelio neko remenje.

Remenje se postavi s "padajuće" strane kreveta, tako da se samo prignječiš ako slučajno poletiš. Tom prilikom sam shvatila da je Provodnik također i šef od samovara, ponekad besplatnog (a ponekad ne) izvora vruće vode. Samovar se nalazi točno ispred njegovog ureda, a kako ja bez kafe ne mogu budna opstati, rejting Provodnikove važnosti naglo je narastao u mojim očima!

U vlaku kao kod kuće 

I tako, nakon što sam po prvi put izgazila ovog ispod sebe da bih se popela na krevet, vježbala montiranje spasonosne mreže i razbacala sve svoje stvarčice da se osjećam kao doma, vlak se polagano počeo rolati tračnicama. A ljudi su se u vlaku, svi naizgled odjednom, preobukli u kućno izdanje! Papučice, pidžame, trenerke, šlafruci, podgaće, potkošulje, the whole 9 yards! Eto, što ti je ruski voz: jednom trepneš, malo nereda napraviš i odjenom si u masovnoj spavaćoj sobi na kotače! Pa sam se presvukla i ja, da ne odudaram.

DSC07969 DSC07985

DSC08060 DSC08208

To je bio moment kad me po prvi put preplavila fascinacija tim ambijentom. Pred ovim ljudima, totalnim strancima čija imena, živote, pa čak ni jezik ne znam, tri ću dana biti Ja! Ona iz moje sobe, ona koju se inače vidi koliko i Jetija, koja se satima može smijati vlastitim stopalima, razmišlja dok noktima čupka dlake na nogama, koja spava na boku, mumlja u snu i povremeno plazi jezik bez veze.

To je to, potpuno ogoljevanje, taj okoliš te ostavi bez svih onih obzira i fasada na koje smo toliko navikli u pukom nastojanju da se drugima učinimo bolji, ljepši, uglađeniji, žrtvujući pritom svaki put nešto malo od onog iskonskog u sebi. Nemojte me sad krivo shvatiti, nije taj vagon neka plinska komora gdje svi slobodno podriguju i prde samo zato što idu u istom smjeru, za te neke aktivnosti još se uvijek očekuje da koristite zahod! Ali je stvarno očaravajuće osjećati se kao da si u dnevnom boravku 10 ruskih obitelji istovremeno.

Ljudi u transsibirskom vlaku 

A u vozu su mi se ljudi, što zbog odjeće, a što stvarno zbog slobodnijeg ponašanja, činili puno topliji nego u Moskvi. Brzo su se formirale grupice za kartanje, društvene igre, meze, ćakule, razmjene knjiga, fotografija, priča i inoga. Nakon što su prevazišli ono prvotno čuđenje - što dvije cure same rade tu - mnogi su i nas usvojili te smo uskoro rukama i nogama komunicirali o našim zemljama, putovanju, njihovim pričama i slično.

DSC08179

Ubrzo nakon toga više nismo mogle ni pojesti sve što su nam ti ljudi davali! Posebno nakon što su vidjeli da smo kao prave zapadnjakinje sa sobom jedino ponijele gomilu dehidrirane brzinske hrane i suhih grickalica. Drago mi je sjećanje na jednu postariju gospođu koja bi nam poslije svakog obroka davala orahe zalivene domaćim medom kojeg je radio njen suprug! Med je i inače poznata tekovina u Sibiru, ali ovaj iz voza mi je ostao baš nekako poseban. Okus me pomalo podsjećao na Nutelu, možda zato. Nikad prije nisam takav med probala.

Kako su se na našu astronautsku gastronomsku ponudu svi redom zgražali, mi smo dobročinstva uzvraćale francuskom čokoladom, Bajaderama te bocom domaće orahovice koja je inicijalno bila namjenjena za druženja u Altaju, ali eto, nije stigla ni preko Urala!

Poučna pušiona u vlaku 

Ja sam "drugove" još stjecala tamo gdje ih često i u životu pronalazim, u pušioni. A pušiona, tj. mjesto za kurenje, u vlakovima je onaj prostor između dva vagona gdje i najstrastvenijim pušačima prosuze oči. Nas troje, Saša, Lenjin i ja, bili smo i drugovi po insomniji, a kako se svjetla u vagonu gase između 10 i 11 navečer, mi bi se svaku noć s bocom votke tamo stacionirali pa bi me njih dvojica podučavali azbuku i neke ruske riječi, nakon čega bi se kolektivno smijali mojoj nesposobnosti da nešto na ruskom zapamtim.

DSC08072 DSC08037

DSC08091

DSC08148

Do današnjeg dana ostalo mi je samo ni katjonka ni ribjonka - što bi se, u duhu našeg jezika prevelo "ni kučića ni mačića", a doslovno znači "ni djeteta ni mačića". To je prva stvar koju su me naučili pokušavajući mi pomoći da opišem samu sebe. Najkorisnija izreka koju sam usvojila ipak je bila nihuj panimajem, što hoće reći: "niš' ne razumijem", al' pjesnički.

Puno vremena za male životne stvari 

Prava divota tog vlaka je to što odjednom dobiješ sve vrijeme svakog dana da radiš one male stvari koje u normalnom životu, od Života samog, nikako ne stižeš. Da pomno promatraš ljude, vodiš duge razgovore i smišljaš kreativne načine komunikacije. Da polako čitaš knjige, rukom pišeš dnevnike i crtaš cvjetiće pokraj zapisa. Da tabiriš sve sumnje i snove ili da satima samo zuriš kroz prozor i hipnotiziraš pogled - tundru kako se mjestimično pretvara u livade, urbana arhitektura u drvene naseobine.

DSC08081
Pogled iz vlaka

DSC08108

DSC08128

DSC08151

DSC08159

I divno je to što iako ništa ne moraš ni učiniti, ni negdje ići, ni reći, ni misliti - cijelo to vrijeme ustvari ideš. I to tamo kamo si naumio... Osim, naravno, ako možda nisi nešto krivo pročitao na ćirilici!

A to se moglo desiti samo Anne C. i meni. U nekom od prvih čekanja u redu za zahod, vježbajući tek osvježenu azbuku, na oglasnoj ploči sam pročitala da smo u vlaku Moskva - Abakan! Kako u Lonely planetu nisam još bila stigla istočnije od Novosibriska, odjednom me uhvatila blaga panika da bi takvo nešto bilo posve tipično za mene! No srećom je u nastavku istog postera pisalo da vlak staje i na drugim stanicama osim posljednje (eureka!) pa smo mi tako do Novosibirska prošle i Nizhny Novograd, Perm, Yekatarinburg, Tobolsk i Omsk od većih.

Transibirska željeznica 

Najdraži geografski momenti meni osobno bili su Perm, oko kojeg se službeno prelazi Ural i napušta europski kontinent. Tada sam usprkos luđačkom trošku, svim relevantnim poznatim i voljenim osobama sms-om javila da sam "upravo postala prekuralska Vrtikoza".

Željeznica se proteže na 9.289 km od Moskve do Vladivostoka i da ju se prijeđe u cijelosti potrebno je sedam dana. Tu rutu vozi vlak br. 1 i 2, Rossiya, dok bi se naš, da je išao samo do Novosibirska zvao Sibiryak. No, iako bezimen, doveo nas je na ciljanu željezničku stanicu, i to negdje oko 4 ujutro.

DSC08173

DSC08247

DSC08241

Nismo se morale bojati da ćemo profulati ili prespavati, jer već oko 2 sata se cijeli vagon uskomešao i jedno po jedno nestajala su ona lica iz dnevnih boravaka i ljudi su ponovo počeli sve više ličiti na one s ulica, službene, pomalo daleke i sve više i više užurbane. Dok smo se sa Sašom i Lenjinom poluformalno pozdravile, svi ostali su otišli bez osvrtanja.

DSC08226

Vožnja kombijem marshrutka 

A mi smo u to još mračno nedoba ostale na najvećoj stanici transsibirske željeznice, tražeći siguran zaklon od nekoliko pijanaca koji su se tuda vrzmali. Čekale smo zoru da se uputimo u potragu za prijevozom prema Gorno Altajsku, glavnom gradu Altajske Republike.

Neke rute po Rusiji, kao i po Baltičkim zemljama i Mongoliji, često ne opslužuje javni prijevoz nego sivi ruski kombiji, popularno zvani marshrutke. Njih je najlakše pronaći ispred autobusnih kolodvora gdje čekaju da se napune temeljitije od konzerve sardina kako bi krenule put neke od manjih destinacija. To znači da nakon što nađete pravu marshrutku, ako se unutra udobno smjestite najvjerovatnije ćete još barem nekoliko sati provesti tu, čekajući nekog da vam sjedne u krilo prije polaska.

Najsmješnije sjećanje s te vožnje je moment kada nas je vozač, govoreći samo Gorno Altajsk! Gorno Altajsk! i bez ijednog dodatnog objašnjenja, doslovno iskipao iz kombija skupa s prtljagom i ostavio s tristo upitnika u glavi, da poput dva siročića stojimo pored ceste. Kroz nekoliko se minuta kraj nas pojavio drugi auto, vozač kojeg je također (ovaj put upitnom intonacijom) izgovorio to magično: Gorno Altajsk? Mene su mama i tata učili da ne ulazim s nepoznatim ljudima u kola, ali sam shvativši da bi se tu dobro načekala na nekoga poznatoga, samo onako polupokunjeno ušla unutra i od umora se komirala na zadnjem sjedištu. Sreća moja, jer kako mi je Anne C. poslije plačnim glasom pričala, vozač je bio neostvareni makadamski Schumacher i s nekoliko automobila smo se mimoišli svatko u svojoj krivoj traci! Aaaaaaaaa!

Napokon na cilju 

Stoga su nas kad smo konačno stigle u Gorno Altajsk, Maxime i Ermyek, naši lokalni vodiči i partneri za projekt, odmah vodili na pivo u kolodvorsku birtiju. A tamo smo odmah postale prava senzacija koju su svi došli dobro promotriti, naravno u nevjerici. Naime, iako je Republika predivna, turizam je tek u začecima, pa stranci, k tome još ne-Rusi, nisu baš česta pojava. A strankinje koje su samo po svojoj volji iz Europe došle dijeliti Kiću-bija (Malog Princa), to je stvar o kojoj se piše u lokalnim novinama!

Tada još ni sama nisam slutila da ću kroz koji dan masovno dijeliti autograme i da će me žena na trafici prepoznati kao "djevojku iz Hrvatske" jer me je vidjela - na televiziji!!!





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila