Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Megalomanska Moskva


Nije votka rakija, al' nisam ni ja izbirljiva!

U Moskvu sam stigla u velikom stilu: business klasom Aeroflotovog leta SU 166. Ne, ja nisam pijani ruski milijunaš preobučen u kozu, nego sam toliko kasnila na check-in da su do mog svečanog dolaska valjda već (pre)prodali za me rezervirano mjesto u ekonomskoj pa nisu imali drugog izbora... Kaže ona stara narodna: "Bog čuva blesave i pijane", a kako se ja kvalificiram u obje kategorije, na letu sam njupala kavijar, škampe, palačinke s jastogom te sve zalila šampanjcem!

avionska_hrana

Sletila sam na Sheremetyevo 1, jedan od četiri moskovska internacionalna aerodroma. Tamo sam imala dogovoren susret s Anne Celine, Francuskinjom iz Lyona koja će također volontirati na projektu Mali Princ (ili Kiću-bi, kako se to kaže na altajskom jeziku). Kako je ona slijetala prije mene na isti aerodrom, dogovorile smo se da me tamo pričeka.

Na njenu nesreću, Sheremetyevo se baš tad nešto pregrađivalo, pa je, da stigne do mog dolaznog gatea, morala utrošiti par sati, kao i 40 eura – toliko ju je, naime, očajnu, taksi oderao da stigne od jednog do drugog terminala!!! Možete zamisliti moj šok – ja sam inače iz Dubrovnika, a mi za tu lovu skoro stignemo do druge države!!! No Moskva je 2008. godine slovila za najskuplji grad na svijetu, a svoj je "dobar glas" već takoreć na pisti opravdala!

DSC07565_01_01

DSC07637_01_01

DSC07681_01_01

DSC07727_01_01

DSC07739_01_01

Prijevoz s aerodroma do grada 

Poučene njenim iskustvom, odlučile smo od aerodroma do grada ići baš ono pravim, lokalnim busom. U retrospektivi, rekla bih da smo garant fulale naravoučenje... Tri sata! Tri sata stojećki na nogama pod punim opterećenjem (u mom slučaju oko 26 kg, tad se još nisam znala dobro pakirati), u busu, za koji je onaj iz Tko to tamo peva limuzina, među ljudima koji sasvim očito nisu bili ni najmanje oduševljeni volumenom koji su naša tijela oklopljena ruksacima zauzimala u i onako prepunom vozilu.

Pretpostavljam da je animozitetu između mene i ostalih putnika možda malčice doprinijela i moja živahna vreća za spavanje okačena s vanjske strane ruksaka (jer unutra nije stala), koja je u svakoj iole jačoj okuci lupetala suputnike u razne dijelove tijela. 
No ipak, u jednom mi je trenutku nešto ispalo na pod autobusa i, iako je bilo posve očito da mi je sagnuti se po to prava akrobatika škodljiva za kolektiv, nitko se nije ni osvrnuo da mi pomogne. A bome se nitko nije osvrnuo ni da posluša moje ponizno izvinjavanje na prozurokovanim fizičkim i duševnim patnjama! Nije nemoguće da je to imalo veze s tim što mnogi Rusi ne govore engleski, možda im se činilo da trabunjam, no u toj već naizgled posve neprijateljskoj atmosferi nisam se usudila eksperimentirati na ruskom (koji i inače ne govorim).

Rusi u Moskvi i nisu najsrdačnija nacija 

Već sam tada naslutila da Rusi, barem ovi u Moskvi, onako uopćeno govoreći, nisu baš topla nacija. Istina-bog, već tog 26.08. tamo je bilo 11C, padala je kiša (a dan kasnije i grad, na 8C) – pa nisam ni ja bila topla, ali taj osjećaj potpune alijenacije među ljudima, da ne kažem neke pritajene agresive, nije me napustio ni na trenutak tijekom trodnevnog boravka.

Ovaj je osjećaj bio najizraženiji unutar raznih oblika zaista razgranatog javnog prijevoza. Tamo sam skoro redovno opažala da su pogledi vječno uprti u pod ili u prazno, osmjeh strancu mislena je imenica i nepoznata grimasa, a sve je prožeto sveprisutnim mirisom onog votka-mamurluka, znate ono, kad pretjerate, pa vam sutra na kožu isparava. I koliko god se čulo njuha od svih čula najbrže adaptira, taj bi me zadah u svakoj podzemnoj uvijek nanovo sludio.

kad_je_cirilica_neophodna2 kad_je_cirilica_neophodna

drzavna_sluzba prikupljanje_milodara

DSC07550_01_01

Podzemna u Moskvi 

Ipak, u moskovskom podzemlju bi me na pozitivan način redovno sludila neopisivo fascinantna arhitektura, posve nasumična soc-realistična umjetnička djela – mozaici što veličaju petokraku, Lenjina i socijalističko ustrojstvo te, povremeno, a posebno na stanici Krasnoyarskaja – Ratove Zvijezda. Naime, rasvjeta na toj stanici sva redom podsjeća na svjetlosne mačeve!!! I da baš tom prilikom nisam bila totalno izgubljena, vjerovatno bih se zadržala dovoljno dugo da uhvatim kadar.

Ipak sam bila prisiljena u žurbi se obratiti jednoj izgledom yuppi Ruskinji za pomoć, a ona mi je, nakon što se par puta nervozno ogledala oko sebe, skoro pa ljutito spočitala da u Moskvi moram imati mapu podzemne da bi se snašla!!! Hvala, gospojo, lako tebi biti pametna kad nisi ja!!!


podzemna

DSC07586_01_01

Potraga za hostelom u Moskvi 

No, bilo kako bilo, usprkos svim peripetijama i izostanku onoga što je svijetu poznato kao "ruska duša" u sredstvima javnog prijevoza, Anne C. i ja smo uspjele lokalnim busom žive i zdrave stići od aerodroma do centra grada. Anne C., koja je u mladosti htjela biti geograf i geolog, nas je onda uspješno navela podzemnom do ulice Zemlyanoy val, negdje oko koje se nalazio naš hostel, prigodno zvan Transsibirski. Samo istine radi: kad sam ja bila mala, htjela sam biti medicinska sestra i manekenka, pa su svi ovi orijentacijski uspjesi u stvari u potpunosti Anne Celinina zasluga; da bješe do mene, vjerovatno bi se i dan-danas vrzmale negdje u moskovskim podzemljima u potrazi za nekim novim svitanjima.


Uglavnom, ta "ulica" Zemlyanoy vala, meni se više činila kao futuristička autocesta, jer se sastojala od nekih osam traka i čak ni nakon kilometarskog hodočaščenja gore-dolje, nismo uspjele pronaći način da je prijeđemo – ni zebre, ni podvožnjaka! U međuvremenu smo shvatile (dobro... Anne C. je shvatila!) da se hostel najvjerovatnije nalazi s druge strane.

Poprilično iscrpljenima i pomalo iznerviranima nije preostalo drugo no opet pribjeći spasu zvanom taxi – koji je, doslovno, napravio nesumljivo polulegalan U-okret, ušao u pokrajnju ulicu s druge strane te zaustavio auto pred nečim što je više nalikovalo na crkvu nego na hostel. No kako čičica u toj neregistriranoj ladi nije izgledao kao lik koji će nas do vrata za ručicu odvest, platile smo mu 400 rubalja koliko je tražio (oko 10eura) za taj, de facto, prelazak ceste. Toliko o uspjehu projekta "štednja za važnije investicije". Hostel smo, srećom, dosta brzo našle, sistemom eliminacije: crkve, pa ni u Rusiji, obično nemaju interfon (i Svevišnjem, na tome, hvala!).

moskovska_lada
Moskovska Lada

DSC07758_01_01

Veličanstvena megalomanska Moskva 

No, to iskustvo i ta "ulica" bili su tek sneak preview prave moskovske megalomanije. Grad Moskva proteže se na oko 1,100km2 i u njoj, prema službenim statistikama, živi između 10,5 i 12 milijuna ljudi. Neslužbeno se trača i o cifri od 18 milijuna. Sedmi je najveći grad na svijetu, a arhitektura joj je, dabome, rađena u istom mjerilu. Sve zgrade, "ulice", "uličice" i ostale redom su ogromne i ja sam se tijekom svakog landranja uglavnom osjećala patuljasta, stisnuta pred nekim sveprisutnim osjećajem "sistema" u zraku, "vlasti veće od čovjeka", "sklopa" većeg od pojedinca.

Kremlj, oda megalomaniji 

Kremlj, sjedište ruskog Parlamenta dom je dva, po meni najluđa, moskovska tributa megalomaniji: Carskog topa – najveći top na svijetu (40 tona) koji nikad nije opalio te Carskog Zvona – najveće zvono na svijetu (202 tone) koje nikad nije zazvonilo. Od Zvona se odlomio također vjerojatno najveći komad željeza koji se odlomio od nekog zvona na svijetu – težak 11 tona, koji je danas izložen odmah pokraj njega.

Ustvari jedini objekt koji mi se u Kremlju učinio "po mjeri čovjeka" je ona stražarska nadstrešnica poslije samog ulaza, odmah nakon što poslije visoke sigurnosne provjere platite 10 eura za posvjedočiti tim čudima.

turisticki_ulaz_u_kremlj
Ulaz u Kremlj za turiste

kremlj1
Kremlj

Kremlj2

carski_top
Carski top

zvono_koje_nikad_nije_zazvonilo
Carsko zvono

katedrale_u_kremlju
Katedrale u Kremlju

Crveni trg - trg poznat na cijelom svijetu 

Nedaleko Kremlja, svjetski poznati Crveni trg prostire se na nekih 330×70 metara. Usporedbe radi, standardno nogometno igralište je oko 100×70m, pa vi sada zamislite po Crvenom trgu trčati 90 minuta! Iako je zaista crven, njegovo ime (Krasnaja ploščad) ipak se odnosi na drugo značenje riječi "krasan" u ruskom, a to je "divan, krasan" – ne crven. Diverzija?!? Kao ruska zima.

crveni_trg


Osobno, mene je na Crvenom trgu najviše razveselila katedrala Sv. Vasilija Blaženog, koja onako šarena i vesela neodoljivo podsjeća na sladoled, pa Anne C. i ja nismo mogle odoljeti foto-sessionu, namještajući se da izleda kako ju grlimo ili joj jedemo tornjeve. 
Jest, ja ni u ludilu ne bih mogla pretrčati Crveni trg, ali sam zato skoro sat vremena mogla guštati u blesavljenju pred bezbroj turista, 'nako isplaženog jezika, grleći prazninu dok ova nacilja kadar!

svugdje_suvenira
Suveniri u katedrali Sv. Vasilija Blaženog

unutar_sv_vasilija

Na našu trenutnu žalost, ali karmički vjerovatno sreću, mauzolej balzamiranog Lenjina koji se također nalazi na Crvenom trgu, bio je taj dan zatvoren pa nikakvu sličnu glupost nismo mogle pokušati unutra.

Shopping centar GUM 

GUM (GYM), ruska oda konzumerizmu, abnormalno je velik shopping centar koji je u vrijeme Staljina čak služio za urede komiteta. Uvijek je otvoren, a mene je osobno podsjetio na Veneciju s razglednica, samo bez voda, gondolijera i "O-sole-mio-a".

Stvarno, ama baš sve šta ti padne na pamet može se naći u jedinom trgovačkom centru koji se u Rusiji ni za vrijeme najvećih kriza nije zatvarao! Kako mene inače shopping baš previše ne ushićuje, nadraža stvar u GUMu bio mi je već iskugliran sladoled u kornetima, koji za 40 rubalja (malo više od 1EUR) možete kupiti direktno iz frižidera nalik onim Ledovim kod nas, samo bez suvišnog plastičnog pakiranja!

gum
GUM

sladoled_u_kornetima svi_smo_mi_babuska

Bajaga u Moskvi 

Konačno, kako je idolopoklonstvo Bajagi bio jedan od mojih glavnih razloga za Moskvu i Rusiju, neizbježno je bilo i prošetati scenografijom nezaboravne Tamare, teatar Jermitaž te, iako zbog renovacije zatvoren, Boljšoj, pred kojim sam morala otplesati balet, srećom nigdje ne bje belog hrta iz pjesme.

boljsoj

Po Moskvi ne šetajte noću! 

No ta moskovska lutanja uglavnom su završavala u sumrak. Naime, neki od pametnih savjeta od doma su spominjali zabrinjavajuće statistike o uličnom nasilju u Moskvi, koje bih u maniri naivne plavuše možda i ignorirala da nam se već prvu noć (kada smo jedva našle hostel i oko ponoći izašle protegnuti noge) unutar 50 metara nije desila poprilično čudna stvar. Naime, na nas je naletjela vidno pripita žena i počela vrištati da je muškarac, koji je dotrčao netom nakon nje, tuče, maltretira i od nje otima novac. Ovo je sve, naravno, slobodno tumačenje, jer smo komunicirali na njenom poluengleskom te mom kreativnom ruskom (onaj isti koji inače ne govorim), no njen izraz lica bio je dovoljno živopisan da ne ostavi mjesta sumnji.

Muškarac nas je dosta odrješito nastojao uvjeriti da je samo pijana, ali mi smo ipak otrčale u hostel i molile lika na recepciji da zove policiju. Kada smo par sati poslije, u hodniku hostela slušale istu ženu kako na ulici vrišti, Dima, recepcionar, nam je priznao da u Moskvi ima toliko "domestic violence" (kućnog, domaćeg nasilja) vezanog za alkohol da policija obično reagira tek nakon treće ili četvrte prijave, skoro pa samo na "počinjeno djelo".

Stoga smo tri moskovske večeri uglavnom provodile u hostelskom hodniku, popularno zvanom "pušiona", u društvu drugih putnika i neke od oko 250 vrsta votke koje se mogu nabaviti u bilo kojem od obližnjih supermarketa. Koja luda zemlja, gdje votka zauzima više kvadrata u supermarketu od bilo kojeg drugog prehrambernog proizvoda!!!


U jednom od tih malih, susjedskih radnjica sam pronašla i hrvatsko vino Pelješac (ono sa magarcem na naljepnici), o kojem sam mnogo razmišljala sjedeći u tom hodniku, pušeći jednu za drugom i slušajući kako se tresu vodoinstalacije dok neki backpacker sa sebe ispire veličanstvo glavnog grada Rusije, vodom koja ima i boje i mirisa i okusa! Ali što od vodoinstalacija očekivati u Moskvi za noćenje od 20 eura?

Hm, ne očekivati ništa mnogo više od maštanja o gradovima pokraj transsibirske željeznice, redom iscrtanih na zidovima našeg hostela, te susreta s ljudima koji su ih već vidjeli i tračnicama koje baš na tebe čekaju – svemu toliko nadomak ruke. Za koji dan, preko agencije koju je Anne C. kontaktirala još iz Francuske, za 96 dolara krećemo put Novosibirska, preko Urala, tri dana vožnje! Na nas čeka vlak broj 286 – nije baš origigi transsibirska, više je lokalna linija, ali ovdje, na ovim stepenicama hostela:

Nije votka rakija, al' nisam ni ja izbirljiva!

Pa Nazdrovlje Vam 
do Ruskog Voza!





SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila