Mjesto za sve ljubitelje putovanja

Napasne mušice u Gvajani


Gvajana, zemlja vrijednih ljudi

Nakon prvog Sinišinog javljanja iz Gvajane, gdje se Siniša s prijateljem Bernardom uputio krajem siječnja s ciljem da istraže špilju iza 250 metara visokog vodopada Kaiteura, upoznaju brojna domorodačka plemena koja žive u tom kraju i popnu se na planinu Roraimu, stigla nam je još jedna Sinišina zanimljiva priča.

gvajana_3

"Imam malariju", rekla nam je Julia držeći se za trbuh, na jednom od autobusnih stajališta na putu za Lethem. Malarija je uobičajena pojava tamo gdje Julia radi, a gdje ćemo Bernard i ja biti za nekoliko tjedana.

lethem_1_flickr
Lethem

Dvadesettrogodišnju Juliu, majku troje djece, sreli smo nakon što smo se pozdravili s Georgetownom i krenuli na dug put do juga Gvajane, grada Lethema na granici s Brazilom. Da bismo došli do Roraime, trebamo se voziti kroz Brazil, ući u Venezuelu i tek se nakon toga možemo popeti se na taj 2.700 metara visok tepui.

Život u Gvajani 

Julia nam olakšava stvar pozivajući nas u Boa Vistu na nekoliko dana. Prihvaćamo poziv na jednu noć i, nakon par sati čekanja na gvajansko-brazilskoj granici, njezin bivši muž vozi nas u Brazil. Njihove su priče krasne i tužne. Julia radi u Mahdii gdje kopačima zlata i dijamanata prodaje odjeću koju kupuje u Brazilu i Venezueli. Svakih nekoliko tjedana vozi se gore-dolje, provodi sate u ludom busu na onoj užasnoj, blatnjavoj, rupama bogatoj cesti. Ponovno je dobila malariju. Iako lijekovi postoje, te se ozbiljne posljedice rijetko javljaju, mučnina, glavobolja, vrtoglavica i povišena temperatura samo otežavaju redovita putovanja.

gvajana_4

Jutro je brzo došlo. Budući da nam je odredište isto, Julia i njezin bivši muž Rose Vao voze nas do Venezuele. Rose Vao svaki dan vozi svoj istrošeni bijeli auto do Sante Elene u Venezueli. Tamo puni svoj prošireni rezervoar i vraća se u Brazil gdje ostatak benzina preprodaje. Čudio sam se kako mu se to isplati kad svaki dan mora voziti četiri sata u jednom smjeru, no objasnio je kako je razlika u cijeni benzina toliko velika da se itekako isplati!

Očekivali smo iznimno stroge kontrole budući da su to ipak najveće rute krijumčarenja oružja i droge, no dočekala su nas tek pitanja tko smo i odakle dolazimo. Najviše nas je začudilo što Rose Vao ni Julia nisu štambiljali putovnice. "Nisu nam dokumenti sređeni, a da jesu, ne bi bilo mjesta za štambilje. Ovako platimo nešto svakoj kontroli i nitko ništa ne pita. Tako ovdje sve funkcionira" - objasnili su Julia i Rose Vao.

Osvajanje planine Roraime 

Nakon što smo im zahvalili na prijevozu, ugodnom društvu i gostoprimstvu, krenuli smo u podnožje tepuia Roraime. Da bi došli do početne točke uspona, sela Paraytepui, u nedostatku financija odlučili smo pješačiti. Noć se brzo počela spuštati, a sela nigdje na vidiku. Na sreću, jedno jedino vozilo koje je taj dan prošlo zaustavilo se i dvojica "lokalaca" odbacila su nas dvojicu avanturista do sela.

gvajana_8

"Ne smijete ići bez vodiča" - uvjeravao nas je čuvar parka. Nakon višesatne prepirke, došla je grupa turista u koju smo se pokušali ubaciti. "Dečki, odakle ste vi?" - pitao je ženski glas na hrvatskom. Bernard i ja prasnuli smo u smijeh. Nije valjda da smo na Hrvate naletjeli ovako daleko od kuće! Boris i Nuša veliki su putnici i s njihovim se putešestvijama ne možemo mjeriti. Dijelili smo iskustva i doživljaje s putovanja laganim korakom napredujući prema prvom usponu.

gvajana_7

Vodič Markus, Gvajanac iz ameridianskog plemena, prihvatio nas je besplatno u grupu. Trebala su nam tri dana da stignemo do vrha. Pejzaž se mijenjao od travnatih nizina ispresijecanih potocima i manjim rijekama, redovite i česte izmjene magle, kiše i jakog sunca. Svakih nekoliko sati magla bi se malo raščistila i udaljena Roraima nakratko bi se otkrila.

Napasne puri-puri mušice 

S velikim smo se rijekama susreli već prvi dan, a prelazak preko njih prava je avantura. Skidaju se gojzerice i hlače, skače se s kamena na kamen, a neumorni puri-puri tada izlaze na pravu gozbu. Sitne su to muhe koje žive u pijesku. U početku su to bile samo dosadne mušice koje vole malo gricnuti i ostaviti krvavu točkicu. Reakcija se javlja nekoliko dana kasnije i u usporedbi s ubodom komarca ove su mušice prava pošast!

U baznom smo logoru uz topli plamen vatre slušali priče o Makanaimi, Stvoritelju, postanku, legende i mitove o velikoj Roraimi, živoj svetosti koju, kao i svaku planinu, treba poštovati.

Posljednji uspon bio je dug i naporan. Posljednja zrna snage trošimo penjući se po crnim kamenim gromadama na samom vrhu tepuia. Osmijeh se nakon dugog grčevitog uspona ponovno vratio na lice!

gvajana_5

Istraživanje kvarcnih dolina 

Nakon što smo se popeli na tepui Roraimu, dva dana smo istraživali kristalne kvarcne doline, kupali se u malim jezerima, odlazili od jednog ruba do drugog gledati sivi bezdan. Spavali smo u takozvanim hotelima, malenim spiljama u velikoj stijeni.

gvajana_1

gvajana_2

Jutarnji pogled na cijelu dolinu nikada neću zaboraviti, iako su ga oblaci uz jak vjetar često skrivali. Crni labirint oduševio me i volio bih se po njemu danima gubiti, istražiti svaki kamen, šupljinu, kristal kvarca, svaku lokvu, rijetku biljku i sitnu crnu žabu... Roraimu smo ostavili iza sebe u oblaku kiše i magle, vratili se u Santa Elenu. U mislima smo već na drugoj etapi putovanja: rijeke savane i susret s domorodačkim plemenima. Jedva čekam!



O autoru

Siniša Glogoški

Siniša Glogoški
Student, fotograf, student dramske umjetnosti, avanturist i putopisac. To je kratki opis Siniše koji će osim puta u Gvajanu iz svoje biografije izdvojiti put do Sibira i bicikliranje do Damaska i natrag.



SvjetskiPutnik.hr - prijava



Zaboravili ste pristupne podatke?
Registrirajte se !
Dodaj prijatelja
Slika profila